Razmišljanje je jedna od osobina čovkela koja ga razlikije od drugoh bića koja rade instiktivnio.Zato čovjek posjeduje intelekt.Nije li čovjek počeo da reaguje instiktivno i pretvorio se u neku nakazu?Nakazu koja se zove (anti)intelektualc i izgovaraju neke riječi u kojima ni sami ne znaju šta koji pojam znači. U ušima mi odzvanja misao Žana Bordijera, pojmovi su izgubili značenje i smisao.
Vraćam sjećanja u djetinjstvo.
Kao dijete našao sam u biblioteci mojih roditelja rukopis jedne predstave «Oreole dijeliite ubojicama» koji govori o bacanju atomske bombe na Hirošimu. Predstava govori o apsurdu slavljenja onih koji ubijaju ljude. To sam čitao u jednom «nedemokratskom» sistemu. Šta čitam danas u «demokratskom» sistemu. Heroji su nam oni koji su ubijali. Koji su radili zločine itd. Razmišljamo li o tome? Razmišljamo li ko nam ubija djecu kao Dragićevića, onda Vedrana,pa Memića itd. Da li slavim o smrt i ubijanje ili možemo i trebamo slaviti život.Dopire li naša ljudska bijeda i malo do suosjećanja sa ovim roditeljima?
Ali oni ne ubijaju našu djecu samo u miru nego ih pripremaju da ginu u ratu za njihove interese. Sjetim se jednog razmišljanja Amosa Oz koji kaže. Nikako ne razumijem majke jevrejke koje hrane djecu a kada postanu punopljetni dovode ih i predaju u izrajelsku vojsku.
Gdje je sve počelo? Nacionalizam umotan u kulturu i literaturu još i u onom «nedemokratskom» sistemu stvarao haos a u demokratskom sistemu (ne) možete se govoriti na temu nacionalizma.Nije ljepo govoritoi o sebi misle ovi populisti.Ovde su stvorna pravila i red. Red je ono što kažu naše vođe. I onda kažu da ne komuniciramo. Ne komuniciramo jer populisti nisu spremni čuti drugo mišljenje. Probajte razviti razgovor o nepoštivanju zakona, ono što populisti prvo urade kada dodju na vlast. Time stvaraju haos u kome je zakonito samo ono što oni kažu. Oni ne priznaju ni medjunarodne presude ni zakone koje su sami donijeli jer im je osnovni cilj pljačka. Za Kanta nisu čuli kao ni rečenicu da je sloboda poštivanje zakona koje som sami donijeli. Oni slobodno čine sve da narodu isperu mozak kako bi papagajski narod ponavljao neke mitološke narative koji su izmišljeni i nestitii i koji jedino imaju smisao u jednoumlju. Herojstvo se vidi u ubijanju.
Kakav je to narativ koji stvaraju a ne prepoznajemo. Amos Oz je jednom priliko objašnjavajući kako se medjusobno vide palestinci i izrajelci , rekao: U palestincima izrajelci vide njijemce koj su ih stavljali u logore a palestinci u izrajelcima one koji su ih konolijalno tlaćili. Vidimo li mi danas u drugima one koji su nam nanosili zlo ne identofikujuči ih nego sam stvarajući neku apstraktnu sliku. Jer ako bi razmišljali, shvatili bi da ni palestnci ni izrajelci nisu zli nego politike i ideologije, odnosni interesi vladajućih elita.Hanneh Arendt se nadala da čemo se polsije drugog svjetskog rata baviti suštinim zla za razliku od prvog, gdje smo prebrojavali mrtve. Ali, mi i danas prebrojavamo mrtve u interesu novog fašizma,kako jedan autor knjige o populizmu pod nazovom «Država to sam ja», naziiva populiste.
Evo nekih primjera gdje imamo potrebu da komuniciramo ali nam ne polazi za rukom.
Primjer prvi. Protjeran sam iz jednog grada u RS,cio grad je bio logor i izlazak je bio moguć od 8 ujutro do 11.Oplajčkan sam i neko mi je uništio porodicu. Pri tome ne iznosim nikakvu tvrdnju ili mržnju izuzev potrebe da pričamo o prošlosti i da stvorimo jedan istinski narativ šta se dešavalo kako bi današnju stvarnost učinili boljom. Najedno prestaje komunikacijna sa neistomišljenicima i farbanje prošlosti. Mislim da se tu radi o podsvjesti i nespremnosti ljudi da se suoče sa istinom, odnosno da su bili nijemi posmatrači ili baaletani tog zla. Tu dilemu ljudi moraju razriješiti sami sa sobom a najlakše je kada se distanciraš od zla.
Primjer drugi.O ulozi Alije izedbegovića u ovom ratu. Ne postiji naikakva ozbiljnija analiza o tome ni istoričara ni drugih. Ne računam populističke knjige. Na tu temo počeo sam da razgovaram sa jednom osobom i odmah smo stupili u konflikt. Pokušao sam mu objasniti da kao musliman nisam idolopoklonik, što je grijeh, a kao čovjek mislim da moram da razmišljam jer imam oči da vidim,uši da čujem i nos da osjetom šta je miris a šta smrad, a na kraju i mozak da razlućim dobro do zla. Prestali som kominicirati. Nestala je potreba.
Primjer treći. Pozvan sam u Predsjedništvo BiH na razgovor povodom toga što sam dobio jedan tender. Razgovor ide sljedećim redom: Nema Srba, nema Hrvata, samo mi Bošnjaci i Muslimani. Tačnije nas dvojica. Ja kao borac Armije BiH i jedan u pelengaćama, moderna poslijeratna odjeća.
Razgovor ide ovim tokom: On. «Dobro bi bilo da odustaneš od tenderada da poso dobije ovaj drugi iz vrha SDA». Imajući iskustva i prisjećajući se problema koje sam imao kad ne bih odustao, kažem OK. Daj da potpišem. A onda jedan jako uman ders. «Vidiš kako si ti pametan.Moj otac teško shvata da onaj islam koji je on učio nije islam nego ovo što ja propovjedam». Idotska priča se nastavila dalje a ja sam jedva čekao da odem jer nema potrebe da komuniciramo. Konstatovao sam. Pa mi više ni roditelje ne cijenimo i s njima ne razgovaramo. U miru se ubijanje nastavla ekonomski. Ovakva priča je normalna i u drugi dijelovima BiH i nije vezana samo za Bošnjake i Muslimane.
Slučaj četri. Jedan političar iz RS citira Dražu Mihajčovića i priča neke gluposti. Pitam jednu ososbu Srbina Pravoslavnog kako on to vodi a on kao onaj u pelengaćama istu priču priča.Smatra ubijanje normalnim i herojstvom i sve je dozvoljeno pa i kvislinštvo u funkciji nacionalsocijalizma i vlasti.
Slučaj pet. Razgovaram o Alminijumu i Herceg Bosn sa jednim Hrvatom i objašnajva mi, sa njegovog stanovišta, nacional demokratiju. Pitam sagovornika, koji drži monolog, na kakvim osnovama je funkcionisao Aluminij od rata i kakva je to politika? Opet mebuloze o krvi i tlu ,slavljenju zločinaca i ubica, a svaki moj pokušaj komuniciranja završava neuspjehom ili konfliktom
Slučaj šest. Nadjem srbina, hrvata i bošnjaka, kojima nacionalnost nije zanimanje i razgovaramo na iste teme. Komunikacija teče normalno i nikako da shvatimo šta je to u čovjeku da slavi ubice a ne humaniste. Priča još uvek traje a mi za sljedeći put ostavismo razgovor o kolonijama i kolonijalnoj svijesti.