Poslovica kaže: “4 stvari se ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika”. Zbog izgovorene riječi Ante iz Mostara već nekoliko dana nema mira, život mu je doživio nevjerovatnu turbulenciju i sigurno u njegovom životu ništa više nije isto. Rekao je Ante da prepoznaje Bošnjake( po vjeroispovijesti muslimane) po boji kože, koja je po njemu tamnija u odnosu na Hrvate(katolike). Rekao je Ante i da nikad nije bio na starom mostu u Mostaru i da ga je strah preći na drugu stranu. Naravno, brzinom svjetlosti se video proširio po internet portalima čija je inače jedina svrha da zarate ljude na komentarima.
Naravno, da bi vijest bila što bolje popraćena i da bi se raja što više “ispljuvala” bili su potrebni neki udarni naslovi kao npr:
-Tinejdžer Ante iz Mostara postao predmet podsmijeha.
-Zašto mladi Ante misli da su oni s “ljevlje” obale Mostara tamnoputiji od nas “arijevaca”?
Momku sigurno nije bilo lako svaki dan čitati komentare u kojima ga se častilo sa uvredama, u kojim se spominju i on i njegova porodica. Istina je da momak nije ništa nije kriv već njegovi roditelji koji su zatrovani mržnjom i nacionalizmom trovali svoje dijete i usmjeravali ga u pogrešnom smijeru. U odgoju djece najveći uticaj imaju roditelji, a on je samo dijete koje nije rođeno u vrijeme mržnje nego je naučeno da mrzi. On ne zna za drugačiji način života, niko ga nije učio drugačije, niko ga nije uzeo za ruku na vrijeme i poveo na stari most ili ga preveo preko i pokazao drugačije.
Sjećam se dobro kad me je prije nekoliko godina prijatelj iz Trebinja zamolio da odem na Dobrinju u kojoj su većinsko stanovništvo Srbi osjetila sam nelagodu. Da, moj prijatelj Ljubo od kojeg nisam imala straha i s kojim sam popila kafa i kafa ali on mi je bio poznat. On je prvi probio tu barijeru straha pa je iz Trebinja došao u Sarajevo da studira. Sigurno je i njemu na početku bilo nelagodno. I tako, sa jednom prijateljicom odem ja do Dobrinje iako duboko u meni nešto treperi. Imala sam osjećaj da mi na čelu piše da sam drugačija, da će me neko prepoznati I reći:STOJ. Preživjela sam svoj prvi odlazak na Dobrinju, napravila prvi korak i saznala da mi na čelu ne piše ime,prezime, vjerska i nacionalna pripadnost i da se razlikujem samo po ijekavici. Mada nisam imala problema ni zbog nje, ljudi su mi ljubazno objasnili gdje se šta nalazi i ni dlaka mi s glave nije falila.
Nisam ni ja nikad bila na drugoj strani Mostara, zvanično Hrvatskoj ali poučena odlaskom na Dobrinju sad znam da mi na čelu ništa ne piše. Sad znam da bih uživala u ljepotama jednog od najljepših gradova Bosne I Hercegovine. Mi mladi trebamo da rušimo barijere i gradimo neku bolju budućnost, da odbacimo nacionalizam kojim nas truju i da im pokažemo da smo jači od njih. Uzmimo budućnost u svoje ruke i gradimo bolju Bosnu i Hercegovinu, jer bar ja rezervne države nemam.
Već 2 sata na portalima čitam lijepu vijest-došao Ante do starog mosta i prešao na drugu stranu, razgledao, divio se ljepoti koja mu je bila uskraćena 18 godina. Popio je Ante i kafu na drugoj strani, kaže niko ga nije posmatrao čudno. Vidio je i on kao i ja prije nekoliko godina da na čelu nemaš napisane osobne podatke i da moramo dobaciti barijere koje su nam nametnuli. Sigurna sam da će Ante ohrabriti i svoje prijatelje s druge strane da ponovo zajedno pređu most, da upoznaju svoje vršnjake i da se druže.
Ante je napravio mali korak za običnog čovjeka, ali veliki korak za čovječanstvo.
Za konkurs.