Ima tako jedna zemlja na brdovitom Balkanu u kojoj se sve riješava dogovorom legitimno izabranih predstavnika sva tri konstitutivna naroda.
Rečenica kao ona bilo jednom davno u jednom kraljevstvu, ali naše kraljevstvo niti je kraljevstvo, niti se dogovaraju oni koje smo izabrali da to rade, a ni dobre vile nigdje na vidiku.
Izbori su bili prije gotovo četiri mjeseca, a Bosna ni vlade, a ni volje da se sastavi.
Sad će moja ogorčenost da progovori, ali mislim kad bi se političarima mogle zamrznuti plate dok god ne preuzmu svoja radna mjesta,bile bi i te sitnice i svađe o ministarstvima riješene u toku jednog radnog dana.
Njima je bitno da plata stiže na vrijeme, a ostalima, pa sjetite se samo da oni kažu “sve se može kad se hoće”, a možda testiraju našu izdržljivost.
Sve mi se čini kako mi biramo samo one koji će dobijati najveće plate i sve što ide uz to, službena auta, vozače, plaćene godišnje odmore, ručkove i večere na trošak države, dakle nas koji radimo za male pare, a i to češće kasni nego da dođe na vrijeme.
Ali sporazum je potpisan, potpisali ga oni koji su i doveli do toga da je potreban.
Imali smo državu,ja je se ne sjećam, ali vidim onaj pogled pun nostalgije kada stariji pričaju o tim dobrim vremenima,vidim tu njihovu želju za time, za životom u kojem se nisu bojali sutra.
I shvatam.
Ljudi zapravo hoće samo sigurnost,nek zaštitu od države,posao.
Ne traže ništa na poklon, žele raditi i zaraditi, ali dok naši političari dogovore kome će koja fotelja, ko će više novca iz budžeta izvući za svoje ministarstvo mi čekamo.
Šta?
Pa, valjda to bolje sutra koje nikako da dođe.
Imamo mi sada bolja auta,moderne uređaje, ali nemamo onaj mir, ono saznanje da svojim radom možemo sebi osigurati budućnost i upravo zato patimo za prošlosti.
<gledam vijesti i opet vidim neki prekid,neko se povukao iz pregovora.
Da nije žalosno bilo bi smiješno,svađaju se kao djeca oko igračaka,i naravno nađu jednu koju svi žele, i otimaju se za nju.
Samo dok se oni tako otimaju,za novac i uticaj,mi smo ti koji se bore za puko preživljavanje,jer sve van toga je nedostižan luksuz, naravno ne vrijedi ako ne spadate u krug visokorangiranih političara.
Pitam se samo jesu li oni svjesni da ih je narod birao da rade svoj posao najbolje što mogu i pomognu koliko mogu?
Nisu, a iako jesu nije ih briga.
Zašto da se brinu za narod koji je više gladan nego sit, kad obrću cifre kojima se nama zavrti u glavi.
U Bosni nema srednje klase, u nas su samo sirotinja na jednoj ,a bogati političari/strankaši na drugoj strani.
I dok god sirotinja koja se bori za svaku marku bude plaćala političare,auta i sve što ide s tim tako će i biti.
Dok vlada jednog kantona prvo sebi povisi plate,pa tek onda pređe na probleme koje treba riješavati, dok niko ne odgovara za toliku bahatost i nepotizam, mi ćemo svi htjeti nazad u prošlost.
U onu državu gdje je bilo reda i zakona,možda smo bili čvrsto stegnuti,možda se nešto i nije smjelo, ali barem bili smo siti.
Možda smo mi takav narod da se sa nama i ne može drugačije?
Ko zna,možda bi se i ja isto ponašala da sam na nekoj funkciji?
Možda sam sad naoštrena na političare,a da imam moć bila bih ista ili gora?
Puno je to možda,ali da se zakoni poštuju i da svako radi pošteno svoj posao,onda bi se svako deset puta razmislio prije nego počne štetiti drugome za vlastitu korist.
Možda kada bi se bojali zatvora ne bi se usuđivali na takve poteze.
Ali kod nas to izgleda kao godišnji odmor na visokoj nozi sa medijima na odlasku i izlasku.
I naravno,nikad jedan takav neće završiti u zatvoru, ali neki siromah koji nema ni za račune,taj sigurno hoće.
Da je bosansko društvo osoba,imala bi anoreksiju i bulimiju.
Čudno poređenje,ali recimo većina je anoreksična,nema ni za poštenu hranu,a ona bulimična manjina od prekomjernog uživanja može samo povraćati.
I to pred nama anoreksičnima,pa nam se i ono malo što imamo prevrne u želudcu.
Žalosno,ali istinito.
(ZA KONKURS)