Sve čovjekove patnje se mjere sa količinom i dužinom njegove nesanice, rekao je nešto slično veliki Ivo Andrić. Ja, kao i mnogi drugi bih mogla bez trunka sumnje i dubljeg promišljanja potvrditi te riječi i prisvojiti ih kao svojim. Mada moje provobitne misli nisu bile vezane za Andrića, njegove riječi su se same nametnule u glavi i onda se desilo to da je odjednom kaos u glavi postao sasvim harmoničan i prilično razjašnjen, koliko on to umije ili barem koliko mu ja to dopuštam. Kaos donekle i treba da ostane takav, pomaže da se ne izgubi razum .
No, da se vratim na Andrića. Pošla sam pisati o vlastitoj nesanici, a sad vidim da je ona imala isti uzrok kao i Andrićeva. Ne mogu reći da sam vrsni poznavalac njegovog djela, njegovog života, ali ono malo što znam mi ipak dopušta da stvorim neke zaključke. Kad pričam o ličnosti koja je važna i velika kao on, to zvuči prilično nerazumno, ali pogled sa one druge strane to mijenja sve. Isto tako svakodnevno pravimo zaključke o osobama koje još slabije znamo, zar ne? A ponekad čak i samo na osnovu tuđih razmišljanja. Zato se ja ipak usudim dati svoj sud o njemu. Pomalo hrabro, ali sa jasnim ciljem.
Jedna njegova knjiga me dugo izvlači iz raznih nedoumica- „Znakovi pored puta“. Sad vi zaključujete kako sam je pročitala mnogo puta. Greška. Nisam je pročitala niti jednom u potpunosti. Oni koji su se nekad susreli sa njom, znaju možda o čemu pričam. Nije to knjiga koja se čita na taj način. Ta knjiga je sastavljena iz raznih njegovih bilješki koji su zasebne jedna za drugu, ali svaka nosi isti prepoznatljiv Andrićev ton i pečat.
I zato je jedna od mojih najdražih. Svaki put kad je otvorim, nasumice zastanem na bilo kojoj stranici, svaka rečenica nosi svoje ja, i priča sa mnom, otključava zagonetna vrata, i daje odgovore kad da je baš upućena meni u tom datom trenutku. Slučajnost, rekli bi mnogi, a ja samo to da da upućuje na dobrog pisca. Prilično jednostavno.
Zabluda je to da najveći pisci pišu isključivo o sebi. A prava istina leži u potpunoj suprotnosti tome. Oni koji umiju da prepoznaju tuđi šapat daha i dodirnu njihov uzdah, to su istinski veliki ljudi, a ukoliko se odluče to iskazati pisanjem, tu nastaju najbolja i najiskrenija djela, sa jedinom svrhom da nekom olakšaju breme, ako ničim drugim, onda spoznajom da niti jedan čovjek nije usamljen, ma koliko ponekad smatrao to takvim.
Svakako želim da spomenem Andrićeva razmišljanja o Bosni. To su jedna od rijetkih razmišljanja sa kojima se slažem, i koja nisu niti na strani onih savršenih predodžbi koje često čujem, niti na strani onih koji je pljuju. Andrić je , po mom skromnom mišljenju, volio Bosnu, ali je bio svjestan svega lošeg i pokvarenog u njoj.
Razočarenje u Andrića je došlo samo jednom, i to kad sam čitala malo dublje o njegovom životu. Saznala sam da usprkos tome što je rođen u Bosni, da je Bosnu napustio vrlo rano i cijeli život je živio izvan nje, te se izjašnjavao kao hrvatski i srpski pisac. Tad mi se javila gorčina i prema njemu i prema njegovom cijelom radu. Kako neka osoba može tako lukavo i licemjerno zavaravati ljude? Otkud njemu pravo da piše o Bosni, a pobjegao je prvom prilikom?
Par dana mi se vrtila ta misao u glavi, dok mi ju jedna vrsna poznavateljica književnosti, a usudim se reći i života, nije objasnila. Objašnjenje je bio sasvim očito, ali u to vrijeme ja sam tražila takve stvari, htjela sam da podsvjesno pokopam svako razumno a ljepše razmišljanje o Bosni. I vjerovatno da nisam cjenila njeno mišljenje, i danas bih bila u istoj zabludi, ako zbog ničeg drugog onda zbog toga što u svemu možemo pronaći najgore, samo ukoliko to tražimo. A ja sam baš to tad i tražila. Bilo bi mi lakše da sam našla. Onda bih mogla da postanem ravnodušna prema svemu tome. Ali ovako mi to nije dopušteno.
Razlog je bio taj što je Andrić bio spriječen da stvara u Bosni na način na koji je on htio, te se odselio i otišao tamo gdje mu je to bilo dopušteno, možda čak i podsticano. Nisam niti jednom tokom svog osuđivanja pogledala na tu činjenicu da je cijeli život pisao o Bosni, a nije mogao biti u njoj. Morao je odabrati ili omogućiti da se njegov glas i pisanje čuje daleko ili biti ovdje. Nije bilo drugog izbora. I zato je on to objedinio na najbolji mogući način kojeg je mogao pronaći- pisao je tamo gdje je to mogao, o Bosni za kojom je toliko čeznuo.
Cijela ova priča ne treba uopšte da bude vezana za njega, nisam to htjela već samo sam htjela kroz jedan očit primjer pokazati šta je patriotizam, šta je voljeti, a šta je samo puko priviđenje patriotizma.
Mi, koji tu živimo često to dvoje olako mijenjamo i smatramo se da samim tim što tu živimo, da pripadamo toj nekoj grupi „okorjelih“ patriotista? A većina bi pri ponudi boljeg, prvim vozom otišla daleko, bez osvrtanja. Možda bih ja i među prvima otišla kad bi mi dali izbor da idem u neku obećanu zemlju. Ali nekako se bojim da to ne bilo kako treba tad, tad ne bih imala potrebu da se borim za nešto bolje, ne bih imala razlog to raditi negdje drugo. To drugo je tuđe, a ovo je moje. I dio sam toga, htjela to ili ne. A bez težnje za nečim boljim, život ima jako malo smisla.
A opet i da odem negdje, to ne znači da ne volim ovu državu, a niti da je volim. To su potpune besmislice. Čak ne želim pričati o tome šta osjećam prema ovoj državi. To su riječi koje svako treba zadržati za sebe. A tek u nuždi, kad bude to najpotrebnije progovoriti, mada čisto sumnjam da će i tad riječi moći pobiti djela.
Kako god, slijedeći put kad počnete pričati o Bosni i koliki ste njen ljubitelj ili pak niste, pregrizite jezik, pa bar sačekajte drugu priliku dok to malo odstoji, pa tek onda recite ako već morate. Ako zbog ničeg, uradite to zbog mene i drugih koji se možda slažu sa mnom da je već prilično dosta ispraznih priča i licemjerja.
