Na kraju smo. Ovaj kraj je, ipak, drugačiji, označava samo prekid susprezanja, i jednu široku rasprostranjenu nesuvislost. Ovaj kraj je daleko od svakog drugog kraja, donosi jednu naročitu trajnost neurotičnosti, malaksavost obzirnosti i očeličenje plitke naracije.
Moj dvojnik je čuo fotografe koji na predstavljanju svojih radova govore o “kulturi primitivizma”. Ako je kultura “ustaljenost koja se vrijednuje”, nije li to onda pleonazam? Dragi moji, jedino trajno ovdje jeste primitivizam, a o kulturi govore uglavnom oni koji ne razumiju šta se pod tim podrazumijeva. U nastojanju da kažem nešto više o tome i sličnom jedino što mogu jeste obuzdati se da ne povratim. Onano perspektivizam i deskriptivno štrojenje predstavljenog, naših nadobudnih stvaralačkih genija, iliti “andersenovih šibicara” čini nas ne samo svjedocima nego i učesnicima kulturne tragedije. Kresnimo jednu, možda se zagrijemo.
Kvazi umjetnici su preuzeli podij, stupili pred kamere i svečano zamucali. Sve što nismo u stanju približiti predstavićemo kao apstraktno I uzvišeno. Šatro teoretičari drhte uslijed bojazni od negativnog suda publike kojoj se obraćaju, podilaze neobrazovanom soju polukreacija. Imaginarni pedagozi govore neka prođe, na sve aplaudiraju, vjerujem, zbog toga što i nema puno toga čemu se može prisustvovati.
Sada bih trebao pojasniti nešto od ovoga, no istina je da nije ni bitno, ko ne čita neće ni razumjeti. Ne ide dalje i zbog toga što sam već rekao više, dvojnik me već čisti. Koruptivnost i mimikrija su dvije stvari koje su bliže određenje tog plastificiranog neukusa; imam dosadan posao i život te ću stoga da stvaram sranja i glumim nešto više od dosadnog impotentnog idiota. Izvinjavam se što ne znam šta su eufemizmi , mnogo me zaboli zbog toga. Odlazim zviždeći. Ako ugledam kojeg zalutalog turistu reći ću mu da sečeka, možda se dogodi rat, to je jedino što se u Bosni desilo, predstavlja se ponavlja, a interesovanje ne jenjava. Između ratova, sve ostalo, je interpretacija.