1. Ulazim jutros u prodavnicu Aldi (poznati njemacki lanac koji se probio i na americko trziste) ovdje na Floridi, a pred prodavnicom covjek u trenerci, cuci naslonjen na zid i pusi. Pomislih – ovaj je sigurno nas. Udjoh u prodavnicu, eto i njega nedugo zatim. Ponovo ga ugledah koji minut kasnije izmedju polica sa robom kako ide prema zeni, i ona je u trenerci, i vice:”Dje si brate dragi, trazim te po citavoj prodavnici.” I to onim meni bliskim tvrdim krajiskim naglaskom. Kasnije drugi par stoji pored mene, zena gleda na policu i kaze:” Trebale bi biti ovdi, vazda su bile ovdi”. Muz i ne cuje sta mu zena govori, zapanjen cijenom graha veli glasno: “A jes’ skup grah, ‘ebo mu ja mater.” Cu to i onaj par u trenerkama, mahinalno se okrenuse.
Drage su mi ovakve scene, drago mi je cuti moj jezik na razlicitim, nekad i neocekivanim mjestima. Zasad su jos uvijek ceste, ali ce uskoro urijediti. Kad ode starija generacija, i ova moja, to ce biti kraj. Jos nekoliko decenija i to je to, nece vise biti psovanja majke grahu u americkim prodavnicama. Nasa djeca ce pricati engleski, vec ga i medjusobno pricaju. Ne samo djeca, i oni koji su dosli ovdje u pubertetu, a ima od tada vec dvadesetak godina, radije govore engleski i spoticu se o rijeci kada pricaju nas. I ne kontaju zasto neko psuje mater povrcu. Cak ni kad je skupo ko onaj grah, ‘ebo mu ja mater.
2. Tommy's Produce. Kod Tomija, kazu nasi, ili kako bi moji Krajisnici rekli – Kod Tomina. Sa ceste tesko primjetljiva prodavnica u ne bas najboljem komsiluku, tik uz Dolar – prodavnicu jeftine, nasi kazu bofl robe. Ali kad udjes u ovu prodavnicu usred Floride sa vrata udaras direktno na policu punu Milka i Kras cokolada, Alpella napolitanki i cokoladnih tortica, Eurokrem blokova i Kinderlada. Lijevo od te police su turska, njemacka i bosanska kafa, prasak za pecivo, germa i vegeta, Podravka, Knorr i Maggi juhe (tu su i one sa slovima i griz knedlama koje si volio kao dijete) palenta i kukurzno brasno, jaffa biskvit, petit beurre, smoki, pekmez od sipka. Desno su makedonski, bugarski i leskovacki ajvar, Argeta pasteta, Gavrilovicev gulas, tuzlanska so. Ako udjes dublje u prodavnicu nailazis na police pune italijanske tjestenine, meksickih tortilja, grckog i bugarskog feta sira i turskog kackavalja i ajrana, usoljene norveske skuse, Jami jufki za pite i baklave, zamrznutih pita, sudjuka i suhog mesa, njemackih, slavonskih i madjarskih kobasica.
Tu su negdje i frutolino, cokolino, coko-lesnik; srecom imas maleno dijete pa ti dodje kao izgovor da ih redovno kupujes u velikim kolicinama (uglavnom ih ti i pojedes).
Kod Tomija se, ipak, uglavnom dolazi zbog povrca. Paradajz doduse moras kupiti u prvih pola sata od stavljanja na policu, inace ce ga teta Albanke, teta Ruskinje, teta Bosanke, teta Filipinke ili teta Marokanke vec toliko ispipati i izgnjeciti da vise nece moci ni u sataras, bice dobar samo za neko varivo gdje ce se dobro iskuhati i skasiti. Kod Tomija ce ti se, dok biras paprike ili kontas kakvog je ukusa neki cudan latinoamericki plod za koji ne znas da li je voce ili povrce, bez pardona ispred tebe ugurati brkati Turcin ili bakica sa trajnom kakva se nosila u Istocnoj Evropi sedamdesetih godina proslog vijeka i poceti gnjeciti paprike, koje su srecom otpornije na dodire od paradajza, ili neka peruanska gospodja iznervirana tvojom zacudjenoscu nad povrcem (vocem?) bez kojeg ona ne moze zamisliti dobar obrok. Doduse, nakon svih ovih godina si se toliko izvjestio da znas kakav je avokado najbolji, kakav mango, kakva papaya.
A ruku na srce, ibretis se i ti dok Tajlandjanin dugo u rukama prevrce pakovanje suhog govedjeg vrata vjerovatno kontajuci kakvo je to meso i kako se jede, da li da riskira i kupi to ovaj put, ili da ide na sigurno i kupi veliku riblju glavu.
Kad krenes na kasu za kojom radi Albanka lijevo od kase ti je polica puna italijanskih kruhova, grckih baklava i poljskih keksica punjenih pekmezom. Srecom je kruh u najlonskim vrecicama, inace bi ga tete koje sve pipaju i gnjece vratile u sirovo tijesto. A vala i nije nesto, bolji je onaj kod Albanca u pekari.
Ako pak krenes prema onoj za kojom radi Portorikanka, na kasi ce te cekati kutije tahan halve, japanskih stapica oblozenih cokoladom ili nekim premazom od jagoda i cokoladice Zivotinjsko carstvo sa obaveznom slicicom (da li se jos uvijek negdje mogu kupiti albumi Zivotinjsko carstvo u koje se te slicice lijepe Karbofix ljepilom, onim bijelim u plasticnoj kutiji sa plasticnom kasicicom?).
U redu pred kasom covjek ispred tebe galami u telefon: “E vala ne izlazim iz reda zbog mahuna, sto ih nisi stavila na spisak, sto me nisi nazvala prije pet minuta ..bem ti mahune?!”
Ah, da, u prodavnici se trenutno mogu kupiti Pannini albumi i slicice sa igracima koji ce nastupati na svjetskom prvenstvu u nogometu.
Nakon sto ubacis sve kupljene stvari u gepek starog Forda pojacas cd sa starim Colicevim pjesmama pa zagrizes Eurokrem blok, onaj u crveno-bijelom omotu kakvim ga pamtis od najranijeg djetinjstva i kakav vec petu deceniju sa slascu jedes u ne znas vise ni koliko drzava, otvoris kljucem flasu Cockte, “pica nase i vase mladosti”, otpijes dobar gutljaj, pa opet zagrizes Eurokrem blok dok Cola pjeva:”Zagrli me oko vrata, oluja se dize…”