Prošle su 22 godine od trenutka kad sam se prvi put našao u blizini Alme Kovačić. Bio je rat. Padale su granate i pucao je snajper. Bila je glad. Nismo imali struje. Smrt je bila bliža i od prstiju na rukama. Tada je bila malena djevojčica, punačkih obrašćića, i najljepših zelenih očiju koje sam ikada vidio. Sjaj iz tih očiju kako tada kao malene djevojčice, tako i danas, već odrasle i zrele djevojke ne prestaje da blješti. Almine oči pune su snage i volje, ljubavi i života.
Almin život ustvari je Almina borba za život. Kao dijete oboljela je od dijabetesa i ta je bolest prati i do ovog trenutka. Nije se dijabetes u ratu mogao adekvatno sanirati, suzbijati, nego je krenuo da ruši odbrambeni mehanizam te preslatke i divne djevojčice. Počeli su problemi s bubrezima, potom i sa gušteračom. Bubrezi su radili sve teže i kada je otkazala njihova funkcionalnost Almina majka Mersija dala je svoj bubreg i urađena je transplatacija. Nažalost, prošle su samo četiri godine, a Almin bubreg kojeg je donirala njena majka je otkazao.
Beskonačno dugi proces dijalize je iza Alme svih ovih godina. Pošto je i sama završila srednju medicinsku školu Alma je sama sebi svo ovo vrijeme bila najveći hizmećar. Uz njene roditelje i sestre naravno, ali ipak Alma je, kako bi sebi i svojima olakšala, radila neophodne zahvate u tišini, sama i suočena sa svojim problemom. Iznosi to i dan danas junački, stoički i dostojanstveno. Kad izađe vani oni koje nemaju pojma s čime si Alma suočava, ni po čemu i nikada ne bi mogli ni naslutiti da je Alma ustvari jedan veliki heroj, borac koji je odlučio voditi bitku s komplikovanom bolesti.
Pojavila se prije nešto više od tri godine nada da bi Alma mogla izvesti transplataciju u Francuskoj. Novac koji je potreban za taj zahvat bio je ogroman, ali ni u jednom trenutku novac nije bio problem pa je ubrzo i prikupljen. U pomoć Almi brzo su se uključili ljudi širom svijeta, njeni prijatelji, rodbina, poznanici, ali i oni ljudi koji je nikada nisu vidjeli, ali su čuli za njenu borbu. Poznata javne ličnosti iz svijeta sporta, umjetnosti, estrade priskočili su u pomoć. Organizovale su se utakmice humanog karaktera, priređivani koncerti i izložbe, rađene mnoge akcije. U cijelu priču uključila se i Otvorena mreža s Almirom Batkom Čehajićem na čelu i njegovim saradnicima.
Novac je prikupljen i Alma je ubrzo krenula u francuski grad Tuluz. Nalazi su tada potvrdili, nažalost, da je još uvijek prejak uticaj antitjela nakon prve transplantacije te da se to treba sanirati. U međuvremenu, prošle su tri godine, a Alma je morala čekati informacije o pronalasku donora. Tih informacija nije bilo, a situacija se dodatno zakomplikovala kada se saznalo da donor mora biti živ i da mora biti kompatibilan s Alminim karakterisitkama neophodnim za transplatiranje.
Nalazi Almine mlađe sestre Elme nisu se podudarali. Preostala je samo solucija da Almin otac Ramiz bude podvrgnut analizi svojih nalaza, i onda je stigla vijest: Almi se može uraditi transplatacija, a njen otac Ramiz može biti donor. Ovih dana Alma, Ramiz i predstavnici Otvorene mreže otputovali su u Tuluz gdje je još jednom potvrđeno da se transplatacija može uraditi. Alma je na taj način potvrdila još jednom svoju jaku volju za životom, svoju mentalnu snagu koja je pokreće sve ove godine u borbi s teškim oboljenjem.
Sada, dok pišem ove redove, prožimaju me neki trnci, ježim se na svakom zarezu i kraju ispisane rečenice. Divim se toj djevojci i njenoj snazi, jakoj volji i želji da iz ove priče iziđe kao pobjednica. Divim se i ponosim se njome toliko jako kao da mi je najrođenija, a ustvari Alma to i jeste. Alma je najrođenija svima koji je bar malo poznaju, ali i onima koji nikad nisu vidjeli te punačke obraščiće, najljepše zelene oči i topli i predivni osmjeh, ali koji su čuli da Alma postoji, bori se i vodi dugačku i napornu bitku u kojoj će pobijediti. U to sam siguran.