Znam kako vam je. Znam kako je kad sve u vama vrišti, kad sve u vama vapi za jednim danom, mirnim, normalnim. Znam kako je brojati minute tišine, zbrajati ih u nisku bisera, neprocjenjivu i blistavu, oko vrata je pustiti, pa je na grudi položiti, duši bliže da bude. Svaka vrijedi, svaka duši mehlem. Minuta tišine. Znam kako vam je, samo molim da halalite, da oprostite što vam ne mogu pomoci. Mogu samo ovako…
Znam kako je biti čovjek-pacov, kanalima, iskopanim kroz gradska naselja, migoljiti, u potrazi za komadom hljeba, komadom drveta za ogrijev, litrom pitke vode, u vječnom strahu, u neizvjesnosti. Znam kako je i ponosan biti, kako je boriti se, ali i kako je nadu izgubiti, vjeru, u pomoc, u spas, u ljude iz ostatka svijeta i njihovu samilost. Znam kako su vam jeftini životi, prejeftini, moj je isti takav bio, ni pišljivog centa vrijedio nije. Znam kako je u redu čekati, za kilo soli i kilo brašna, za sadaku svjetsku. Znam kako je kišnicom se kupati, znam kako je šugav osjecaj, bijedan, nikakav…Znam kako je i pomiriti se, sa sudbinom, pa samo čekati..čekati svoju granatu, svoj metak, sa vlastitim imenm ugraviranim u taj komad metala. Samo da budem čist, da se ne obrukam kad me dođu pokupiti, sa asfalta, iskomadanog…samo da budem čist..Znam kako vam je, vama koji ste još tu, još vam duše na ovome svijetu, znam kako je bilo i onima koji su vas napustili, na drugi svijet preselili. Znam da niste jedini, da Aleppo nije jedini grad u zagrljaju smrti i beznađa. Nisam ni ja jedini bio, niti je Sarajevo jedino bilo. Samo…samo ovaj put dijelim s vama, građani Aleppa, srce moje i dušu moju. Glavu dižem gore, sa svim dovama, molitvama, uz vapaj, krik, koji iz vaših grudi počinje zamirati…Moj krik vaš je krik, moje molitve su vaše. Halalite, oprostite, ne znamo šta radimo, ne znamo kako da vam mir donesemo. Neki od nas ne žele, niti im je to cilj, avecina od nas ne zna kako, nema tu snagu, tu moc. Halalite, oprostite, ova planeta ne zaslužuje ovakve ljude.