Koliko je onaj potok rumeno tekao zaista u "Sumatri", ali i u stvarnosti kroz pogled memljivog kupea i voza negdje u Sremu ispod Fruške Gore na nekakvoj stanici koja više ne postoji osim njena reflesija u potoku "Sumatre". Koliko je taj vojnik zaista ponavljajući u sebi Sumatra, Sumatra, pa makar i podrugljivo mislio o tome da će upravo u jednoj hotelskoj sobi u Novom Sadu započeti i ove moje redove ovdje u mansardi jednog predgrađa, poslednjeg grada, poslednje zemlje na svijetu koja ima razlog da bude "bezbrižna laka i nežna", a da taj vojnik sasvim slučajno neće biti pisac velikih dijela i Lamenta nad Beogradom već neki "kormoran, divljih i crnih krila". Ja ipak mislim o tom njegovom čudnom doživljaju poetičnosti i smatram da "Lutam, još, vitak, sa srebrnim lukom" pa makar morao kroz "Sumatru" i kroz to Njegovo "Stražilovo" da osjetim sve ove svoje redove ispod i svoju proznu nakanu da mu se u tom vozu koji putije kroz Srem danas i ja pridružim...
ALEKSANDRIJA
Predivan horizont na mediteran iz Afrike jedino se može vidjeti u satima dok sunce nije zašlo u pustinjske pejsaže i to ne na obalama Alžira, Tunisa Libije ili rubnog Maroka. Može da vas opčini jedino iz Aleksandrije. Mrtvo i gotovo tiho sredozemlje u aleksandrijskoj luci, sa teškim brodovima tegljačima i molu punom ulja od balasnih voda u kom se čaplje guše.
Nesretan grad sa gotovo zaboravljenom istorijom. Pogled ti se miri sa činjenicom da gledaš u Grčku i stojiš na poslednjem kanalu delte Nila izgubljen u mislima između neke bitke Spartanaca i Trojanaca iznad koje duh Helene pleše i gubi se u Posejdonovim dubinam.
Dotakne te rukom vodič kamiljeg karavana i tražeći da zapali cigaretu kaže da je malo vruće, al predivno u Al Iskandaryi. Islamizirani naziv grada te vrati u realnost i onda se zagledaš u mulj od nafte i utopljenu pticu. Kran koji istovara zahrđali brod i sajle koje škripe ječe deltom Nila i čuju se do Damanhura.
Tom širokom deltom rijeke života osjeća se dim i pepeo kruži vazduhom. Ti onako zagledan u daljinu koju ti pruža sredozemlje primjećuješ da nagorio papir pada ispred tebe na beton pored stare kotve za vezanje brodova. Vihor ga obrće, prevrće, igra se sa njim, a ti sasvim slučajno primjećuješ da je na njemu stari zapis. Uzimaš ćošak nagorele stranice i vidiš da alfabetom jasno piše o podvigu jedne od Aleksandrovih bitaka. Rasipa se u tvojoj ruci i nestaje u prašini zapis drevnih hroničara.
Aleksandrija tone u mir noći. Bazari u unutrašnjosti grada vrve od turista i prodavaca jantara. Poziv na molitvu zove vjernike i prekida šum mora, svjetla tinjaju i daju iskričav odsjaj u masnoj vodi. Jedan galeb je pogrešno procjenio svoj plijen, misleći od svjelucanja da je srdela, zaronio je kljun u fleku dizela uz obližnju olupinu.
Aleksandrija nije u Egiptu, evo ja ću da je preselim na Sumatru ili na hladne vrhove Urala.
