Od pišanja do svitanja
Ovih dana vrtim slike prošlosti češće nego obično.
Možda to ima veze sa činjenicom da sam postao otac.
Trudeći se da, u tom zamišljenom vremenskom vrtuljku, dobacim što dalje, uvijek mi se kao prva pojavi scena kad s drugarima piškim u veliki bazen u gradskom parku u Tesliću.
Još nismo bili za škole. Ispod malih mlazeva je odjednom odplivala ogromna zelena žaba, skrivajući se ispod opalog lišća kestenja. Gledao sam prateći tu žabu u sjenku dva velika ciglena dimnjaka koja dopunjavaju ovaj davni kadar.
Razglednicu Teslića bilo je nemoguće zamisliti bez dimnjaka fabrike oko koje je i nastao grad širokih ulica u kom sam proveo svoje djetinjstvo.
Park u centru grada nasađen kestenjem zasadili su austrijanci, koji su napravili i fabriku.
Bazen je neko pametan docnije natrpao zemljom i posadio cvjeće.
U Tesliću je živjelo oko dvadesetak različitih nacija što je činilo ovu čaršiju šarolikom i veselom.
Prvih godina života živio sam u zgradi nekadašnjih vlasnika Destilacije, imali smo jedan od rijetkih stanova sa kupatilom u toj velikoj kući. Odatle sam u školu išao u Mladost, kod učiteljice Stane Tešić čiji je suprug Živko kasnije bio Predsjednik Opštine.
Tik pored našeg stana je bila Robna Kuća.
Kao klinci smo zabijali nosiće u šajbu izloga i testirali smo halapljivost jedni drugih tako što smo maštali šta bi sve kupili da imamo para. Ili šta bi prvo uzeli da nekim slučajem padne staklo.
Jednog jutra je moj stari kroz prozor pitao par policajaca, (on je radio u policiji-prim.aut) koji su se muvali ispred zgrade, šta se dešava i zašto je gužva napolju.
Odgovorili su mu da je neko tokom noći opljačkao Robnu kuću.
Stari je zatvorio prozore i konstatovao da baš dobro dihtuju pošto ništa nije čuo.
Pamtim tako da sam, satima prije početka filmske predstave, čekao pred kino blagajnom da bi kupio kartu koja bi mi omogućila da filmove gledam iz prvog reda na balkonu.
Ako sam imao sjedište br 1. onda je to bilo dovoljno da se prepričava cijeli mjesec. Kasnije je iz nekog razloga red 4 dole bio fatalan.
Na repertoaru je često bio Brus Li, mlatili smo neumoljivo nakon predstave na putu do kuće.
Kupovali smo kokice i košpice kod Dauta, a kasnije smo prepričavali i maštali koliko on ima u šteku-al ne pokazuje.
Ista priča je važila i za lokalnog bricu Dalku kod koga me stari uporno vodio na šišanje.
Nisam na bog zna šta ličio ni prije šišanja ali sam posle obavezno išao kod bake na selo da kosa malo izraste.
Samo rijetko sladoled sam uzimao kod Salke, ali je punch kod Mandžuke zato bio redovan i sjajan…kao uostalom i jabukovača i hurmašice.
Prvo iskustvo sa fliperom i stolnim fudbalom doživio sam kod Bracana.
Sa članskom kartom FK Proleter išao sam na utakmice. Na mjestu gdje tada bio stadion ubrzo je niklo naselje. Go je bio otprilike na mjestu picerije Zlatne kapi. Stadion je prebačen na Radolinku, prethodno su poravnata brdašca od „leša“, otpada iz Destilacije, po kojim smo se zimi veselo sankali.
Kad smo postali odvažniji spuštali smo se i sa Vidović brda.
Leadersi, navijači Proletera, su nastali krajem 80-ih i bili su najpopularnija omladinska grupa u gradu. Bio sam idejni tvorac nekih parola ove navijačke skupine, kojom su, pored inspektora Muje, najnezadovoljnije bile domaćice koje su zaboravile da skinu bjele čaršafe sa štrikova za sušenje veša prije velikih okršaja Proletera.
Ti čaršafi su nesrećno završavali ušiveni u navijačkim tranparentima u nekom derbiju, npr. sa TOŠK-om iz Tešnja. Neko mi reče da se Denis ponovo aktivirao medju Leadersima, moraću to provjeriti.
Sportska takmičenja i priredbe su održavana i na Partizanu. Pored otvorenog terena bila je istoimena sportska sala. Kažu da je nekad bila konjušara. Ne znam da li je to tačno ali miris unutrašnjosti definitivno nije ostavljao mjesto sumnji. Cijeli taj moćni sportsko rekreaivni i kulturno-zabavni kompleks čuvao je Šerif uz podršku jata gusaka.
U toj sali sam neuspješno trenirao karate i imao časove fizičkog vaspitanja u srednjoj školi. Jedan pokušaj preskakanja kozlića sam završio tako što smo oba pali na strunjaču.
Pravio sam se da sam to uradio namjerno i teškom mukom sam se kliberio.
Sjećam se Doma kulture u kom sam gledao Josipa Pejakovića kako monologiše o Bosni. Prisjetio sam se toga kada mi je gostovao u emisiji.
Na ćevape se porodično išlo kod Mome i kod Premasunca na pijaci, bočica Cocte ili nekog od sokova Bosanke Doboj tada su se po ranijem dogovoru familije razvlačili od početka do kraja porcije. Coca Cola je bilo dugo skrivana tajna mojih roditelja, tako da sam je otkrio sa zakašnjenjem.
Prvi «moderni» kafići su bili Marcel i Bagi, kasnije je bilo toga. Koncerti Tom Petty-a i Scorpionsa su se u Bagiju vrtili doslovno svakodnevno tako da i danas znam cijeli repertoar. Slušali smo Primus i Omladinski program Radio Sarajeva. New primitives scena je imala veliki broj poklonika u gradu ali nažalost nikad nas nisu obradovali nekim svojim nastupom.
Indexi su, mada su im prve pjesme nastale kad još nismo bili rođeni, imali kultni status. Imali su nastup u Kardialu jedne godine i sjećam se da je Pimpek bio pijan toliko da je bis bio neizvodljiv. Banja Vrućica je bila naš najvažniji kontakt sa ostatkom svijeta. Zabave u Baru su trajale do zore pa smo ne rijetko smo zimi znali prespavati kod Zoke Ćosića.
Prvi disko koji pamtim je bio u Proleter-u, sjećam se svjetleće kugle i Kim Wilde.
Dan opštine je bio 4. septembar i tada su se održavale raznorazne manifestacije kao što su svečana Akademija u Amfiteatru srednjoškolskog centra, kros, vatromet, logorska vatra i auto reli.
U centru je tad bilo krcato, a još samo jedan događaj je tako punio centar-kad je prolazila štafeta.
Jedne godine je noćila u gradu. To je bilo savršeno cjelovečernje zezanje. Svirali su i Tok života(takozvani Tokovci) iz Doboja, a ja sam ujutro nosio štafetu nekih 30 metara, ali je bilo tako rano da to niko nije vidio. Kasnije sam se razbio trčeći za istom.
Tito je uspješno zaobilazio naš grad. Čola je bio jednom. Ali zato se Bebeka se nije moglo istjerati.
Onomad je bio i Cirkus Kolorado, nasrkao sam se šećerne vune ko mutav pa se od bolova u stomaku nisam mogao koncentrisati na jogina koji se izležavao na krevetu od metalnih šiljaka.
Već na svom prvom polugodištu sam preselio u 50-ku tako da su mi obe škole, i srednja i osnovna, bile bezobrazno blizu.
«Mladost» je moja Osnovna škola. Neobično je podsjećala na zatvor.
Pod škole je bio drveni, pun rupa u koje se zapinjalo, a jednom godišnje se neko pametan sjetio da ga premaže nekom uljanom tečnošću po kojoj smo se klizali.
Kako su samo moćne fleke nakon toga bile na pantolama. Suparnička škola je bila «Braće Ribara» i animoziteti su bili snažni, što se posebno primjećivalo na školskim takmičenjima. Mislim da sam odustao od škole klavira kod profesora Dane Kusića, koji je danas profesor u Merilendu, iz razloga što su se časovi održavali u ovoj školi.
Ispred naše škole je uvjek bilo veselo, dolazili smo ranije i razmjenjivali sendviče, igrali se sličicama, klikerima. Djevojčice su preskakale lastiš ili smo se svi zajedno upražnjavali Između dve vatre. Ili smo se fatali u zmiju. Ponekad smo se tukli dok su drugi navijali.
Preskakanje preko pruta je bio nevjerovatan test sposobnosti.
Sjećam se da je Kaluža preskakao dočekujući se na glavu…kako je to izgledalo nenormalno. On je bio lik sa čudnom maštom, prepričavali smo da je sa ocem i bratom išao u pecanje i da je ugledao nekog šarenog psa i rekao legendarnu misao –Tata, Tigar! Otac je bio priseban pa je izustio:
Miro,Željko, za mnom-Bježmo na čistinu.
Ne znam da li je ova priča tačna ali je presimpatična.
Takmičenje Titovim stazama revolucije je bio kolektivni test iz partizaštine.
Jedne godine nam je učiteljica Spomenka nekako nabavila rješenja testa dan ranije pa smo ga baš razvalili. Čini mi se da je Lara pobjeđivala redovno na tim testiranjima. Morali smo nečim opravdati Časnu Pionirsku riječ i zadužene marame i kape.
Titinim stazama smo pravili i ekskurzije. Ekskurzije su, za one koji ne znaju, legendarna putovanja sa različitim, unaprijed osmišljenim, uskim tematskim sadržajima koji su u moje vrijeme počinjali i završavali sa mjestima narodnooslobodilačke borbe zemlje u kojoj je rođena većina vas koji čita ovaj tekst. Ma kako bila isplanirana ta uglavnom lijepa putešestvija ne rijetko su se otimala kontroli naših nastavnika. Onomad sam na planirani tok putovanja uticao tako što sam u autobusu započeo pjesmu u kojoj jedan dio kaže…kad si srećan lupi nogama o pod…a onda to drugari treba da uz pjesmu urade. I uradili su… Ne moram vam reći da nisam baš bio omiljena ličnost tog popodneva, a zbog izabrane pjesme – “…pošto je otpalo nešto što drži točkove…” kako nam je idućih par sati to objašnjavao naš vrli šofer, okupljenim oko nepokretnog autobusa negdje na autoputu Bratstva i Jedinstva. Posle se Mirso, koji se cjeli put hvalio koliko je popio kokakole i pojeo sladoleda, ispovracao na Iliju, svježe ošišanog na ćelavo, koji mu je spavao u krilu. Ilija je tako probuđen i uplašen protrčao kroz autobus i natjerao ostatak putnika na povraćanje…eto.
U školi je bila gomila sekcija što je za rezultat imalo priredbe i takmičenja svako malo.
Bio sam smotan za sportove pa sam recitovao i glumio. Vodio sam većinu priredbi u školi. Na toj tezgi trebam biti zahvalan Milki Šegrt, mladoj profesorici engleskog iz Trebinja u koju sam, kao i većina u razredu potajno bio zaljubljen.
Kakve su slatke muke nastajale ako te je zapalo da te ona izabere za partnera na školi plesa. Snovi su posle bili lijepi, ljepljivi i nepodnošljivi istovremeno.
Profesorica Milka mi je ponudila da vodim jednu školsku priredbu i dugo me niko nije skidao sa te pozicije.
Bio sam školska zvijezda ali to nažalost niko u školi nije primjećivao.
Moram napomenuti da je jedini kontakt s world fashion ili ti svjetskom modom bila Nura, preteča butika i švercerka jeftinim jeans-om iz Italije. Problem sa tim jeans-om je bio u tome što nikako nije blijedio. Trebao si bez obzira imati vezu da pred maturu kod nje kupiš neki komad garderobe. Imao sam poteškoća da izgradim svoj stil jer je majka praktično gledala da mi kupi nešto što će kasnije moći da nosi i moja mlađa sestra Sandra, tako da je često izbor bio komičan. Jednom mi je tako pod «kaubojke» podvalila neke Peko čizme sa poluštiklom u kojim je sestra komotno odradila prvi razred srednje.
Recitovao sam u svim performansima koje je organizovala profesorica Milena Isailović, sjećam se posebno večeri romske i španske poezije, večeri sevdalinki i Rastibuđilizovanih klejbezabli.
Glumio sam i kuhara koji u jednom momentu prijeti da će ubiti direktora svoje firme u predstavi Teatar solo bez mesa.
S tom predstavom smo gostovali i u srednjoj školi u Ljubuškom, s kojom smo se zbratimili. U srednjoj školi sam se prvi put susreo sa cenzurom.
Posle gostovanja u radio emisji na lokalnom radiju pozvan sam na nastavno vijeće gdje smo je ponovo slušali cjelu i gdje sam morao objasniti šta sam mislio pod kritikama koje sam uputio na račun nekih profesora. To je valjda bio početak mog buntovničkog staža.
Jedne godine su me starci poslali na radnu akciju na Ibar. Ni sam ne znam kako ali sam fasovao i Udarničku značku, i to kao jedan od najmlađih u bivšoj Jugoslaviji.
Bio je to više nego dovoljan razlog da me izaberu za Predsjednika razreda.
Iz tog perioda se rado sjećam svoje divne razredne i nastavnice matematike Nevenke Kovalček. Znali smo je dobro naljutiti. Ramče i ja smo onomad u paketu dobili po par vaspitnih jer nismo zasjeli na svoja mjesta na vrijeme, ali sada se i toga rado sjećam.
Njega je Nada Laušević par puta lešila od batina a ja sam, iako Predsjednik razreda, i kod nje često sjedio u kaznenoj klupi.
Jedne prilike me nastavnik biologije Vlatko pitao nešto što nisam znao, pa sam izmislio da mi je umro djed te nisam stigao da naučim. Netom poslije je Vlatko sreo mog starog i izjavio mu saučešće, uz zagrljaj pun osjećaja. Izbjegao sam ozbiljne batine zahvaljujući pregovaračkim sposobnostima majke, ali nije da ih opet nije bilo.
U modelarskoj sekciji smo pravili vrlo uspješnu maketu Jajca netom posle zasjedanja Avnoja koja je osvojila bezbroj nagrada diljem Republike.
Pravili smo Jajce onako kako smo mi mislili da je izgledalo tog 29. novembra 1943 godine, kada je nastala naša tadašnja domovina Jugoslavija.
Da bi dočarao grad koji je netom prije mitskog zasjedanja AVNOJ-a bio poprište ratnih sukoba, nastavnik Mustafa je izmislio originalan način kako da dočara pepeo po zapaljenim kućama. Naime, angažovao je pušače iz modelarske sekcije da puše iznad makete grada i istresaju pepeo po maketama kuća. Ova informacije se brzo širila tako da je modelarska sekcija naprečac imala veliki broj polaznika.
To je bila jedina učionica u kojoj su se učenici tjerali da puše.
Boban je bio majstor često nepotrebnih budaleština. Valjda je zato bio jedan od vođa Leadersa. Nastavnik Stipo nam je zbog njega tako jednom organizovao maraton po sali dok ne kažemo ko je izbacio sve lopte prije nego li je on ušao. Ne pamtim da sam ikada trčao toliko kao u ta dva časa.
U toj školskoj sali se dešavalo sve značajno, od časova fizičkog do polaganja pionirske zakletve i slavljenja mature. Odmah posle proslave male mature sam se sjetio riječi Ibrice, nastavnika bilogije i ljevog krila Borca, da nikada nećemo imati više prijatelja nego tada. Uz lokalni bend Mirta te „malomaturske“ večeri smo se doslovno tugom rastajali od života. Hit večeri je bila I Just Called To Say I Love You
Mislim da mi se malo šta u životu desilo kao taj VIII-3, prekrasni ljudi s kojim sam se družio godinama nakon škole.
Elem, ujutro smo, nakon male mature, bunovni otišli na neko takmičenje iz Odbrane i zaštite na Bariće. Jedna od vježbi je bila pravljenje improvizovanih nosila od šatorskog krila. Naš nesrećni ranjenik, kog smo prethodno omotali zavojem oko glave, je propao kroz nosila i, umotavši se u šatorsko krilo, otkotrljao u potok. Zaustavio se licem okrenutim vodi. Istinski smo mu spasili život nakon što se tako bespomoćan počeo gušiti i koprcati u plitkom potoku.
Usora je nezaobilazni dio sjećanja na Teslić.
Kupališe kod Mlina, koje je kasnije preraslo u gradsku plažu – onomad najposjećeniju u regiji. Na obali Usore nam je profesor Predojević držao časove i pokazao da može drugačije. Učili smo se plivati i skakati sa drveta. Kupali smo se noću.
Koliko smo samo puta dočekali zoru na plaži obećavajući jedni drugim vječna prijateljstva. Pretvarali smo u tim noćnim pričama, natopljenim Rojalom, slučajne poglede u one zauvijek namijenjene samo nama.
Prislanjali smo se na klupi uz nečiji obraze tražeći više nego smo realno mogli dobiti.
Držali smo se nervozno za ruke sa prvim ljubavima.
Posle oproštajnih i par dana prije odlaska u vojsku spuštali smo se do rijeke i dogovarali se kada da uzmemo odsustva pa da opet budemo zajedno.
Pred samu zoru, dok se izmaglica razbijala nad rijekom-a sunce šunjalo iz pravca Ćubrinog Gaja, krenuli bi ka Rešidovoj pekari ne bi li od vrijednih pekara izmolili vrući hljeb i kifle.
U tom mirisu vrućeg peciva i jutarnjoj izmaglici nad Usorom je sada ušuškano i ovo moje malo sjećanje.
Sjećanje i uspomena na period na kom sam vječno zahvalan svim onim ljudima koji su njemu učestvovali i koji mi ne daju da ga zaboravim.
Sjećanje na vrijeme prepuno ljubavi, smjeha, sunca, prijateljstva, radosti i nadanja.
Šeprtljavi pokušaj vraćanja duga jednom vremenu i ljepšoj strani života.
p.s.
Unaprijed se radujem svim pomenutim, a posebno onim nepomenutim koji će u ovom prepoznati sebe i opisane događaje, jer svaka slučajnost i sličnost sa stvarnim likovima je namjerna.
© Copyright Aleksandar Trifunović, Banja Luka 2008