Jedna od osnovnih funkcija ovog našeg, pomalo zaostalog društva, jeste mržnja. Svi nekog mrze. Zanatlije, profesori, političari, roditelji, bake i djedovi, u najgorem slučaju i djeca. Od malih nogu u njima se rađa mržnja i polazi uzlaznom putanjom, samo raste. Kako i neće kad je mržnja svuda oko nas. I raste. I raste. I prenosi se na naredne generacije. I još raste. Prije sam bio sklon da osudim ljude koji mrze. Međutim, kad se uđe malo dublje u te mentalne sklopove i pomalo, ili malo više, ili skroz, prazne duše, osjeća se odsustvo smisla života. Sve miriše na čemer i jad. Kako onda takvog čovjeka osuđivati, tražiti nešto u njemu čega nema krajnje je apsurdno. Probudi se tako jedan prosješan čovjek jednog jutra, klasičan rekreativac kolotečine kome je najzanimljivija stvar koja će se desiti ta da će mu se kosa dužine neznatno promijeniti i usljed tog robovanja svakodnevnici, odluči da nekog mrzi. Eto, tek tako, jer je dokon um đavolje igralište. A znamo da nema ništa opasnije. Šta se dalje dešava? Stvara sebi još veći teret i biva još nesrećniji. Nesrećan i opasan, ima li išta gore? I ne bi to bilo toliko strašno da ne širi zarazu. Svojom toksičnom ličnošću podstiče i druge na mržnju. Rekao bih da je ipak opasnija jedna vrsta ovakve epidemije od svih epdemija virusa koje mogu zadesiti svijet i čovječanstvo. Zato, ti koji čitaš ovo, mislim da ima ljepših stvari od mržnje definitivno. Izađi i stvaraj, budi zauzet.
Za konkurs