Reci. Reci, ako znaš bilo što. Reci, cijenim mišljenje tvoje. Kako to da galebova sve više ima nad Miljackom? Nekako, zadnjih godina sve ih više, onako prelijepi, gizdavi, zauzmu onaj dio na Otoci, sada mi taj dio bez njih prazan, ružan. Vidim ih s prozora, vidim ih kada šetam. Tako su lijepi, tako ponosni..i kad lete i kad ne lete…Reci mi, ti to znaš, imaš ti odgovore na sve. Baš bih volio znati, volio bih da mogu i njih upitati, zašto dolaze u grad, iz kojeg bježe oni koji su rođeni tu..zašto vole biti na obali zagađene rijeke, čuvene po svom neprijatnom mirisu, koju vole samo Sarajlije…Ti, ako znaš, objasni mi to, potrajace dok se uspijem sporazumjeti s tim prelijepim stvorenjima. Reci mi, kako ti se čini sve ovo oko Bosne, pa i Hercegovine naravno, znaš da korijene vučem odozdo. Reci mi, ako znaš bilo što. Hocemo li se još dugo natezati, kao u onoj starinskoj igri s konopcem, hocemo li ikad naprijed krenuti? Ako znaš, objasni mi jesmo li zaista i prokleti i nagrađeni, što se rodismo ovdje? Prokleti, jer nema pošasti, nema bolesti, nema sranja, nema dubioze, koja nas je zaobišla. Nagrađeni, jer se rodismo u ovako lijepoj zemlji, ovako bogatoj svim i svačim, na čemu nam zavide oni bogati i napredni. Kako to sve objasniti, molim te, reci mi. Ako znaš…
Kako to da mi stranci, pa i oni iz najudaljenijih dijelova svijeta, opisuju ljepote Bosne, pričaju priče o istoriji našoj, punih srca i ponosni, haman kao da o rođenoj zemlji govore, a prijatelji moji, sugrađani moji, šute, pogurenih ramena, oborenih pogleda? Pa šta, onda, svi čekamo, šta radimo ovdje? Jesmo li fulili živote, jesmo li sebe svi kaznili što ostasmo, što se vratismo, kako koji od nas što smo tu, što živimo tu? Reci mi, ako znaš…ako znaš bilo što.
Ja sve manje odgovora imam, na ovakva pitanja. Šutim, oborenog pogleda, pogurenih ramena. Mikrosvijet, koji mi za bijeg služi, kojeg čine ljudi s kojima duh moj još živi, kojeg čine ulice grada mog, kojeg čini i ova rijeka, neprijatnog mirisa, a na svijetu najljepša, kojeg i ovi galebovi čine, ugrožen je sa svih strana. I ovako, kada posrnem, kada pokleknem, kada se pokolebam, prijateljima svojim bježim, prijateljima koji istom mikrosvijetu pripadaju…bježim u zagrljaj grada, u kojem rođen sam, svim ovim ulicama, ovoj rijeci…bježim, sve češce galebovima, na obali te rijeke..bježim na stadion, bježim na Koševo, na derbi, bježim u Zetru, bježim u polutamu Kamernog, bježim u one podrume, sarajevske, zadimljene…Bježim podno Igmana, na izvor Bosne, zapucam Alejom, punog srca, punih pluca..Da, sad ceš reci, pa kada znaš, zašto me pitaš? Pitam, jer cijenim mišljenje tvoje, pitam zato što sve više šutim, sve više sliježem ramenima, sve više obaram pogled, a to mi se ne sviđa…nikako mi se ne sviđa…
Reci. Reci, ako znaš bilo što. Jer, poklekne i vjeru izgubi, ovaj Bosanac, hercegovačke krvi, balkanskog ponosa, a to mu se fakat, al fakat, nikako ne sviđa.