Pise: Ljiljana Zovko
Jesenja magla u lipnju. Ne vidim zgrade preko puta moje.
Vuku me sjećanja, onako u slikama, na jedan trenutak, isječak iz djetinjstva. Bili smo djeca ali jasno se sjećam mjesta.
Na deki. „Deka“ je bila naziv za terasu ispred tavana kod bake i djeda. Pokrivala je jednu od soba u prizemlju. Valjda se zato zvala deka. “Izlijevanje deke” je bio naziv za pokrivanje kata kuće.
Baš čudno. Kako će se deka izliti?
Još čudnije ime za terasu a najčudnije kud ga se sjetih u ovu maglom osjenčenu zoru, a ne sjećam se što sam sinoć jela.
E, s te deke pogled je vrtoglavo jurio u tri pravca.
Jedan je sjenčila stoljetna lipa . O mirisu lipa vrelih dana djetinjstva izlišno je pričati. Svakome mirišu specifično i svakoga vuku u neke svoje uspomene. Mada sam poprilično sigurna da je bakina lipa imala najjači i najljepši miris.
Drugi pravac, odmah na dohvat oka bilo je nebo. Noću. Kada legneš, na užareni beton na toj, nazovi terasi, nebo je bilo goruća baklja a zvijezde si mogao gotovo dotaći. I u to sam poprilično sigurna – da su zvijezde nekada bile veće, jer ih sada gotovo i ne vidim. Mislim da su se smanjile, možda. Mada se mnogi ne bi složili a ni ja ako bolje razmislim. U vrelim lipanjskim noćima samo miris lipe, oči što dodiruju zvijezde i dolinu moga djetinjstva. Sjećam je se. U slikama.
U dolini, gdje pogled na horizontu seže najdalje, a baba Tona iz susjedstva je mislila da je to kraj svijeta unatoč mnogobrojnim uvjeravanjima onih koji su išli dalje, ona nije vidjela i nitko je nije mogao razuvjeriti da ima još puno toga za vidjeti iza, duboko vjerovala da je tu kraj. Za nju jeste. Na neki način je i u pravu, kada bolje razmislim. Ne znam otkud se sada sjetih babe Tone, počela sam pisati o trećem pravcu pogleda s naše deke.
Treći pogled je sezao na na dolinu grožđa i zvonika koji se gubi u nebu.
Pa rekoše jedne večeri, znate, ukazala se Gospa, pa baš tamo, tamo gdje je Tona mislila da je kraj svijeta, kraj tog zvonika. Sjećam se jedne slike. Jasno. Nas troje djece, onako mahinalno kleknušmo i sklopišmo ručice i bacišmo pogled ka zvoniku. Bez dokaza, bez argumenta.
Sada, iz ove perspektive, izgleda smiješno. No, ako bolje razmislim, treba li mi dokaz da je bakina lipa najjače mirisala. Ja sam vrlo sigurna u to. Baba Tona iz susjedstva je vjerovala da je na horizontu njenog pogleda kraj svijeta jer dalje nije vidjela. A vjerovala je u Gospu u Međugorju. Ni nju nije vidjela barem koliko ja znam. Ni u to nisam baš sigurna.
Jesenja magla u lipnju…
Ne vidim zgrade preko puta moje.
Možda ni one ne postoje…