Uživaoce cigareta danas je vjerovatno uznemirila vijest o najavljenom poskupljenju njihovih uživala. Nakon skoka cijena naftnih derivata, slijedi lančana reakcija glede rasta troškova transporta, cestarina, plina, prehrambenih proizvoda i svega što famozne akcize mogu dohvatit’. A mogu, još i kako. I dok smo se sa poskupljenjem goriva borili akcijom „toči do ponoći“, ostaje pitanje kako će građani, navikuti da mućke prihvataju sve drastičnije smanjenje kućnog budžeta, podnijeti nove harače. Mislim da je odgovor već duže vrijeme konstantan u toj mjeri da je to postalo zabrinjavajuće. Jer kako objasniti činjenicu da se u zemlji sa realnom prosječnom platom od nekih 400-500 KM, izuzmemo li guzonje uhljebljene na državne jasle, uspijevaju podmiriti prosječni mjesečni troškovi jednog domaćinstva koji premašuju 1600 KM?
Taj duboki jaz uzrokuje sve prisutniju pojavu životarenja, puke borbe za opstanak. Doduše, nerijetko se zapitam je li to uistinu baš tako crno-bijelo, jer si ne mogu objasniti prethodno navedenu dilemu i lišenost bilo kakvog vida građanskog bunta i aktivizma. Dok nas proglašavaju najbijednijom zemljom Evrope, koju je preskočilo i jedno Kosovo, na našim ulicama viđamo skupocjene, svjetlucave i luksuzne četverotočkaške ljubimce, bašte ugostiteljskih objekata sa prvim zrakama sunca dupke bivaju ispunjene, kladionice niču na svakom koraku kao gljive poslije kiše, a naši mladi nose brendiranu odjeću i slobodno vrijeme upražnjavaju selfiranjima sa posljednjim krikovima mobilne mode.
Proslave novogodišnjih praznika i 1. maja neizostavni su na kalendarima većine stanovnika, pa se tako na bogatim trpezama uvijek nađe mjesta za janjce, gajbu i svakojaku mezu. Đe je ta kobajagi kriza? Je l’ to lebdi, kreće se, plovi il’ kako već? Ja je na ovoj prirodom prekrasno okićenoj, al’ ljudskim otpadom ogađenoj zemlji bosanskohercegovačkoj ne vidjeh još. Pravo je pitanje koga više obmanjujemo i do kada – sebe, strance il’ trećeg nekog? Licemjerni smo!
Popuštamo pod najbezazlenijim pritiskom, iako ništa za izgubit’ nemamo, metastazirajuću kleptomaniju i korupciju i sami primjenjujemo u praksi kadgod se ukaže potreba, okrećemo glavu od dvodecenijske devastacije obrazovanja, zdravstva, kulture i sporta, radnička solidarnost nam je misaona imenica, vozimo se nezahvalnim drumovima, autoputem spajamo sjever i jug već desetljeće i po, željeznice i vozovi zaleđeni u nekom bivšem vremenu i sistemu, bolesnu djecu nam liječe SMS porukama, dok tročlanu aždaju iz Predsjedništva, silne polupismene premijere i gorštačke ministre čuvamo blindiranim Audijima od po 200.000 KM, jer smo im mi to omgućili i hvala nam, odma’ da znate!
Francuzi ujedinjeno ustaju protiv kapitalističkih izmjena Zakona o radu, Grci se svi do jednog protive novim mjerama štednje, Rumuni zbacuju s vlasti oligarhističku elitu koja amnestira svoj kriminal, samo mi sjedimo i ćutimo, a imamo najviše razloga za dić’ glas! Zaista ne razumijem u čemu je štos. Studenti i sindikati kao da ne postoje. Šuti i trpi – zlatna parola, koja me podsjeti na jednu od mnogobrojnih antologijskih epizoda Nadrealista o radnicima koji ruše rekorde po broju neuplaćenih plata. Dok danas ljudi stvaraju vještačku inteligenciju i tunelima spajaju države i kontinente, mi se još bavimo uvezivanjem staža i uplatom zaostalih doprinosa, ej! Đuro, Zenit, Nele i ostali nostradamutski precizno predvidješe i „spasonosne“ akcize, i blokovske podjele (sarajevski zid), i pljačkašku privatizaciju, al’ avaj, ne mo'š ti prosječnom papku otvorit’ oči nit’ pročistit’ uči, pa hajd’! I onda skontam da nas ne treba ni sekunde sažaljevat’, ma jok! Kako nam je, dobro nam je…
Jer znam ja nas – ma jebo ti nas!
Dobro dan, Bosno i Hercegovino!