Tih godina,poslijeratnih,bili smo kao s lanca pušteni..Hajd tamo,hajd vamo,sve nam bilo zanimljivo. Da,hodali smo mi i u ratu,nastojali živjeti,skakali po koncertima,predstavama,tako da su ti koncerti i dan danas najbolji,na kojima sam bio…No,želim nešto drugo spomenuti,o tim koncertima,ratnim,možda drugi put.
Novembar je bio,izašli smo u grad. Sarajevo je malo živnulo,tih godina. I popili kafu,okrenuli par krugova,od Vječne vatre,pa dole do Čaršije,kao uvijek. Pri povratku,Damir nam veli…pa,hajmo u Split,sutra je tekma? Mi ga pogledasmo,pa iz pika pristasmo. Skuckacemo koju marku,rano cemo ujutro,Damir je imao ford escorta,ko lampa bio. Naši košarkaši,predvođeni Nenom,Firketom,Dževdom,sjajno su igrali te kvalifikacije,mlatnuli smo Hrvatsku,u onoj čuvenoj tekmi u Skenderiji,kad je sve gorilo.Tad nismo bili,gledali na tv-u.Ovo je bila super prilika da se iskupimo. Znam da nisam zaspao nikako,te noci,iščekivao zoru.
Krenuli smo rano,čim je zora ciknula.Natankali fordakulu,pa zapucali ka jugu. Smotamo cevape u Mostaru,za doručak,pa ka granici.Iako novembar,bilo je lijepo vrijeme,prohladno,ali vedro i sunčano.Znam da smo,po dolasku u Split,prošetali Rivom,a ja u zimskoj jakni,gojzerice na nogama.U Bosni je,ipak,bilo i snijega,nisam razmišljao da je dole ljepše. Lutali smo Splitom,cijelo poslijepodne,sve nam zanimljivo,a Damir je bio vodič,jer je dio ratnog vihora proveo u tom gradu,u izubjeglištvu. Skontamo karte,od nekog starijeg lika,proda nam jeftinije,jer je imao karte,a žena njegova imala druge planove.Super nam došlo,nismo ni imali novca za razbacivanje. Nervoza je bila prisutna,cijelog dana na njihovom radiju potcjenjivački su nas gledali,najavljivali sigurnu pobjedu. Na splitske Gripe smo došli rano,među prvima,pa smo odmah i ušli.
Imao sam,u to vrijeme,naviku,da se svakom obratim,poznatom i nepoznatom,sa “paša.” Kako smo posijali upaljače,kad god bih zatražio upaljač da pripalim cigaru,pa i u dvorani. Neki likovi,što blizu nas sjediše,odmah su,po tome,provalili ko smo i šta smo.Al hajd,nije bilo nikakve frke,iako su se došaptavali među sobom,svaki put kad bih im se obratio sa “paša,može li opet upaljač?jebi ga,znam da sam naporan….”
U dvorani,to mogu garantovati,pored nas trojice,samo je Ejup Ganic,kao predsjednik Saveza,bio od Bosanaca. I jebeno je bilo,težak meč,imali su i Hrvati dobru ekipu.No,Markan ih je izluđivao,da bih ih na samom kraju potpuno slomio. Iza sebe,čuo sam,u jednom trenutku..Ajme,majko,šta nam čovik radi!!A nas trojica,samo stisnuli šake,smijuljimo se jedan drugom,samo čekamo da izađemo,u splitku noc,da proslavimo. Ludilo.Neopisiv osjecaj. I proslavili smo,cijelu noc smo po Splitu lomili,tad sam se čudio kako se Ceca sluša po splitskim klubovima..tad sam samo želio spucati sarajevske cevape,jer mi splitski hamburgeri i peciva nikako nisu pasali.Al,hajd,pobjedili smo,istrpicemo sve…
Ovog se sjetih,u svjetlu skorašnjih tekmi naše reprezentacije,svog očaja i javašluka i svega što se izdešavalo.Znam da sam,gledajuci tekmu iz Mejdana,s Rusima,u sebi zavapio..Ajme,majko,hocu li ikad više doživjeti onakvu pobjedu,biti prisutan kad se protivnički navijači za glave hvataju,suočeni s porazom.
A hocu. Znam da hocu. Takvi smo ti mi,Bosanci,Hercegovci. Niko nas ne može pobjediti,ako se sami ne pobjedimo.