Šta je bitnije za jednog adolescenta,vjeronauka il seksualni odgoj?
Jedni će podržavati vjeronauku,drugi oni nazovimo ih “moderni” seksualni odgoj, a svako imalo upućen u sadašnje stanje našeg društva oboje.
Ja sam jedna od onih koja zastupa oboje.
Sama vjeronauka,bilo koje vjeroispovjesti,nije dovoljna,jer one pripovjedaju apstinenciju i suzdržavanje od bilo kakve seksualnosti.
I kada bi se tako i živjelo u 21. vijeku,to bi bilo dovoljno.
Ali ne živi se vjerski,rijetkost je da se nađe neko ko se do te mjere pridržava vjerskih zapovijesti,a čak i takvom savjetujem seksualni odgoj,jer bolje je znati,trebalo nam ili ne.
Danas prosječan adolescent ima više informacija na temu seksa,nego recimo neki čovjek s početka 20. vijeka za cijeli život.
Oni zadrti smatraju da se o tome ne priča,to je sramota.
Sramota za muško,a po njihovome žena o tome nebi trebala znati ništa,dok se ne uda,ili jednostavno može se zarediti.
Ne brani vjera znanje,za svoju sigurno znam da se bavi i tim poljem,pa čak i da savjetuje žene kako da se nose s time.
Međutim, nekako su nas sa vremenom naučili da treba da se sramimo sebe,da se sramimo postavljati pitanja,pa nažalost u nekim sredinama da se žena srami posjete ginekologu.
Koliko žena umre,koliko ih postane neplodno samo zato što je sramota nešto što treba da je normalna stvar,obična posjeta liječniku?
Treba djecu učiti vjeri,poštivanju istih i drugačijih,ali ne shavtam zašto bi to isključivalo i seksualni odgoj?
Djeca su danas naprednija u svakom smislu,imaju tehnologije i izvore informacija o kojima njihovi roditelji nisu mogli sanjati u njihovoj dobi,pa zašto bi seksualna tematika ostala nedostupna.
Djeca su znatiželjna,žele sve isprobati,sve pokušati,i velika je mogućnost preranog stupanja u seksualne odnose,ali to samo po sebi i nije veliki problem.
Pravi problem nastaje kada nastanu posljedice.
Djeca ne koriste zaštitu,jer ne znaju zašto i čemu to služi.
Neka gljivična oboljenja su manji problem,izlječiva su.
A šta ako taj adolescent ne zna prepoznati znakove bolesti,ili ako ih prepozna ne smije reći roditeljima,jer o tome se u većini porodica NE PRIČA,ne smije otići liječniku,jer živi u malom mjestu i boji se da će svi za to saznati?
I onda to više nije mali problem,to stvara komplikacije koje je kasnije teško izliječiti.
I to je najblaža varijanta.
Koliko seksualno prenosivih bolesti se ne liječi,kojima se liječe samo simptomi?
Znaju li djeca šta je HIV,znaju li kakve sve bolesti mogu pokupiti za par minuta zadovoljstva?
Ne,većina njih nema pojma o tome,oni samo rade ono što vide od drugih,jer žele biti moderni,prkositi zabranama,a kad se šta desi boje se i žive u strahu.
Boje se reakcije roditelja,kolega,okoline uopšte.
Jesmo li mi toliko zaostali da imamo enormni broj trudnih maloljetnica,djece koja su rodila djecu?
Kako statistike kažu jesmo,čitala sam jednu studiju na tu temu i shvatila da pola tih ispitanica nije imalo pojma o bilo kakvoj zaštiti,a i one koje jesu znale nešto nisu bile dovoljno savjesne da se dalje informišu.
Velika većina roditelja nikada ne razgovara sa svojom djecom na tu temu,a i oni koji to rade naprave to tako površno,i djete je zapravo prepušteno samo sebi.
Tada se pada pod utjecaj okoline,društva i ponaša se prema tome.
Kasno je djevojčici koja je već trudna pričati o kontracepciji,kasno je nekome sa triperom ili klamidijom pričati o upotrebi kondoma,kasno je nekome sa HIV-om objašnjavati kako se prenosi.
Zašto onda većina ljudi smatra seksualni odgoj kao nešto što se protivi vjerskom odgoju.
Shvatam brinu se za duše te djece,ali zar ne misle da je bolje da djeca budu upućena u moguće posljedice onoga što rade,pa bi mnogi i prije nego počnu sa seksualnim životom dva puta razmislili,pa čak i ako se ogluše na vjerske zapovjedi tipa “ništa prije braka” barem znaju ša rade,kako da se zaštite.
Ti isti moralisti kažu kako seksualni odgoj promovira promiskuitet,poročan život,mijenjanje seksualnih partnera i šta sve ne.
Možda bi trebali porazgovarati sa roditeljima djevojčica koje su i same postale majke u 15-oj ili 16-oj godini.
Možda da se zamisle je li bolje da su djeca ispravno edukovana o tom pitanju,pa neka sami odluče šta će sa im znanjem uraditida li će ga odmah primjeniti ili ostaviti za neka zrelija vremena.
Kasno je kad dijete rodi dijete pričati,jer to ide na teret roditeljima maloljetnice,a mnoga završe i u sirotištima.
Kako god gledali životi sviju u takvoj priči budu uništeni,ovako ili onako.
Koliko državu košta sirotište,koliko liječenje bolesti te vrste,koliko je onih koji su doživotni pacijenti?
Koliko koštaju abortusi?
Koliko košta jedno društvo u kojem tako mlade žene žive sa posljedicama toga što im se iz neznanja dešava i pritiska okoline da se takve stvari kriju,riješavaju pobačajima i slanjem te djece u sirotišta?
Kad se sve sabere i oduzme sigurno manje neko da se uvede još jedan predmet u škole.
Vjera i znanje ne isključuju jedno drugo.
Bitno je znati,a sa znanjem svako neka postupa na vlastitu odgovornost.
To su temelji zdravog društva ili smo mi još u srednjem vijeku?
U zdravom tijelu, zdrav je i duh.
(ZA KONKURS)