Adnan Selimović: Pismo iz 2020.

Niko drugi ne može biti u isto vrijeme i insan i hajvan, ko što može bosanski čovjek.

Adnan Selimović / 29. Decembar 2020

Izvor: Shutterstock

Dragi Ivo,

Prošao je vijek, jedan i čitav, od kako je na Vašu adresu stiglo pismo Maksa Levenfelda. Stotinu godina, a ponekad mi se učini kao da nije prošla nijedna.

Kada bih uzeo njegovo pismo i adresirao ga ponovo na Vašu adresu, ne bih pogriješio mnogo. Sve je slično, skoro pa isto.

Decembar je, prije koji dan bio je katolički Božić, a sad će i Nova godina. Onda stiže drugo rođenje Hristovo, 7. januara. Ovogodišnji Bajrami su daleko, bliži su nam oni koji dolaze. I Hanuka je skoro bila, i to se proslavilo. Kao i Đurđevdan.

Najljepše nam je kad slavimo. Tada, nekako, svi zaboravimo na sve. Harmonika, rakija i malo mesa, ako se za meso ima, i sretni. I srećni. Skroman je ovaj bosanski čovjek. Boga mi.

Prošlo je stotinu godina, a Bosna, izgleda, ko mjesec među grane, zapela. Zakačila se negdje i ne miče. Stoji. Od tih sto, ja proživjeh dvadeset. Ni puno, ni malo. Puno bi bilo, ako mi je život do četrdesete određen, a malo ako je do stote. Sredina.

Prošlo stoljeće, a ko da nije.

Kad bih Vam trebao reći šta se promijenilo u Bosni, ne znam šta bih rekao.

Sve je novo, a sve je staro. Isto. Godinama. Vijek. Stoljeće.

Kao i onda, i sada: mržnja je tu. Nije se promijenila. Izgleda, kao da se prenosi s koljena na koljeno. Kao korov, neuništiva. Niče, raste i širi se.

Kao što reče Maks, ona je usađena u bosanskog čovjeka. Sve zavisi kod koga će iz sjemena nići klica.

Rat, koji na sreću nisam proživio, te sam tako preživio, i dalje kao da traje. Napravimo korak u budućnost, pa se vratimo nazad i tako već dvadeset i pet godina. Drugačije ne znamo. Znamo se dijeliti, ali slabije sabirati. U Bosni se dijelimo na naše, vaše, njihove i ostale, a u Njemačkoj se sabiramo na iste. Draže nam je sresti našeg, vašeg, njihovog ili ostalog u Njemačkoj na baušteli, nego u našoj zemlji.

Dok je jedni zovu svojom zemljom, a drugi ne, neki posebni je privatizovaše. Zavadiše, podijeliše, potrošiše... A ovi još ne znaju čija je, naša, vaša ili njihova. Ili, ne daj Bože, od ostalih. A ona će baš postati zemlja onih koji su ostali... A takvih je sve manje... Sve više ih je u Njemačkoj, svih, pa i ostalih.

Ponekad mi se Bosna učini kao najljepša djevojka u kraju, ali koja nema nafake. Ni da se uda, ni da proživi. Kao da ju je neko urek'o ko dijete, a crvenu vrpcu oko ruke joj nisu na vrijeme zavezali. Al', Boga mi, ne što je moja, stvarno je lijepa. Ma najljepša. 'Vake na daleko nema. A i ljudi nisu mnogo loši. Ima i ovakvih i onakvih. Kad bih rekao da smo loši, moglo bi se reći da je tako. Kad bih rekao da smo dobri, moglo bi se reći da je istina. Ja ću reći da smo dobri, uz neke izuzetke. Barem vjerujem da smo takvi, mada često pomislim da dobrih i nema...

Niko drugi ne može biti u isto vrijeme i insan i hajvan, ko što može bosanski čovjek.

Al' nekako, kakvi god da smo, duša bosanskog čovjeka je veća od njega samog. Al' i mržnja nije mnogo manja. Sve zavisi na koju nogu stane kad ustane.

U isto vrijeme bosanski čovjek je i dobar i pogan, sve zavisi šta u njemu probudiš.

Ova godina, dragi Ivo, bi čudna. Provedosmo je u borbi sa nevidljivim neprijateljem. Za ne povjerovati, nije ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, niti je iz reda ostalih. Već samo jedan virus. Al' zajeban. Mada, naš čovjek ne može da prihvati da ima nešto i od njega jače... Al' imali smo i većih čuda od virusa. Na primjer, izbore u Mostaru... Za ne povjerovati, takođe...

Uh, nisam Vam rekao čime se volimo zabavljati u slobodno vrijeme, a kojeg imamo dosta, jer nas mnogo ne radi: PREBROJAVAMO KRVNA ZRNCA!

Ne brinite, nismo Vas zaboravili. I Vaša iz ruke u ruku pretresamo, ko grah za ponedjeljak kad prebiramo. Jedno po jedno. Iz lijeve u desnu, pa iz desne u lijevu. Mnogi bi radije pročitali Vaš rodni list, nego Vašu knjigu. U biblioteke, za koje ste dali one silne pare, ne ulazimo tako često. Za to i nemamo baš vremena. Više volimo rijalitije... A tek koride... Hljeba i korida i dosta.

Ali kako god da bilo, volim ja nas. Koliko god nekada bili loši, nismo iskvareni. Ponajviše smo loši sami po sebe. Ne diramo, ne ujedamo i ne grizemo...druge...ali volimo se gristi među nama. I među ostalima...

Često se sjetim i one Vaše: „Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna.“, i mogu Vam reći da je to istina, ma koliko je ne htio prihvatiti. Bez logike, uz motike, nismo otišli daleko. Ne mnogo dalje od 1920. godine. Ni pedalje dalje od nje.

U Bosni, drugačiji su neshvaćeni, pa odmah i neprihvaćeni, u prevodu odbačeni. Oni isti, prolaze. Nisu široki za male rupe. Već su taman. Po mjerama.

U Bosni je slijepih više nego što se misli. Kao i nijemih. Vidimo- ne vidimo. Čujemo- ne reagujemo.

Eto, Ivo.

Tako je u Bosni, sto godina poslije. Skoro pa isto. Mržnje ima, ljubavi ima, sve zavisi šta prevlada. Para nema, mada se kafe stalno piju. Piju se i kave i kahve. Za to se mora imati. A za ostalo ćemo lako. Nekako.

I nije loš bosanski čovjek, mada nekada zna biti hajvan.

Al' je i insan. Jes' Boga mi.

Samo zavisi na koju je nogu ustao.

Adnan Selimović,

Prnjavor, decembra 2020. godine


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.