Opet danas majke ukopavaju sinove, muževe i očeve u Srebrenici. Ove godine trideset i troje njih naći će vječni smiraj u Potočarima. Opet će se čitati njihova imena, opet će se čuti potresni zvuk Srebreničkog inferna. Svaki njegov takt zvuk je žalosti za nevinim žrtvama, ljudi koji su monstruozno pobijeni samo zbog načina na koji se mole Bogu. A bili su samo nečiji očevi, djedovi, braća, sinovi. Posebno je teško i pomisliti da neki od njih nikada neće biti pronađeni i da će ostati zarobljeni u stotinama masovnih grobnica. Zar to nije dovoljno da se zaledi krv u žilama, da se probudi savjest egzekutora, makar mrvu, da se nestali pronađu i dostojno ukopaju. Ali riječi „egzekutor“ i „savjest“ ne idu pod ruku!
Do tog paklenog jula u Srebrenici su zasigurno živjeli dobri ljudi, kao i svugdje na svijetu, ljudi koji su pošteno zarađivali svoju koru hljeba. Bilo je tu sigurno i profesora i učitelja kao što su moji roditelji, koji su, siguran sam, djecu učili toleranciji, ljubavi prema svima, poštenju i lijepom ponašanju. Bilo je tu i djece koja su se radovala pohvalama, peticama i plakala zbog jedinica. Našao se tu, sigurno, i pokoji čistač ulica, neki moler sa Drinom za uhom, automehaničar sa sivom flekom na licu ili poljoprivrednik sa žuljevima po rukama. Rodila se tu i kćerka Have Muhić, koja nije stigla ni ime da dobije jer je na svijet došla par sati prije nego je sa njega otišla. A trebala se zvati Fatima.
Bilo je i onih koji su radili u fabrici akumulatora, nekih šnajderica, obućara, tokara, limara i varioca. Vozača autobusa, majstora za bicikle i vodoinstalatera… pa zar je bilo mjesta a da takvih nije bilo? Bilo je u Srebrenici sigurno i onih koji bi danas zaslužili da im imena stoje na nazivima ulica, nekih pisaca, umjetnika i sportista čijim bi se uspjesima ponosila cijela nacija, sa kojima bi se djeca slikala u prolazu ili za njima šaptala: „eno ga, eno ga“.
Hoće li se išta po njima zvati!? Hoće i već se zove! Imena tih ljudi u svemu su, u svakom ezanu i zvonjavi crkvenih zvona, u svakom udaru groma i cvrkutu ptica, u svakoj himni i svakoj zastavi spuštenoj na pola koplja… i u svakom otkucaju srca normalnog čovjeka.
„Sad bi bili očevi, sad ih više nema…“ I. K. Sarajlić
Foto: BeŠuško's photos