Zaista, u današnjem modernom svijetu neodgovorno upražnjavanje seksa je postalo svakodnevno stvar, pa samim tim se i uklanjanje njegovih neplaniranih i neželjenih plodova posmatra kao nešto opravdano na šta žena ima pravo! Drugim riječima zbog naše vlastite neodgovornosti i osionosti, a pozivajući se na neka tobošnja ljudska prava bez ikakvih odgovornosti, legalizirali smo ubistvo i prihvatili ga kao najnormalniju pojavu. Rijetki koji se usuđuju istupiti i javno dići svoj glas protiv legalizacije abortusa uglavnom dolaze iz klerikalnih krugova i argumente za svoje stavove nalaze u “Božijem zakonu”, čime njihovo opravdano protivljenje u startu gubi na kredibilnosti, a kod “modernih”, “prosvijetljenih” i nadasve “liberalnih” krugova, svijest o ljudskom životu je dospjela na očito vrlo nizak nivo. A pomisli li iko na to da je u pitanju oduzimanje života živom biću, biću koje bi jednog dana postalo čovjek koji uči, radi, misli djeluje ali kome se uskraćuje pravo čak i da se rodi i udahne prvi vazduh? Treba li možda navesti i to da u svijetu postoje organizacije koje promovišu abortus i da je on mnogim medicinskim ustanovama postao unosan biznis?
Sljedeća 3 argumenta pobornici abortusa najčešće zastupaju u branjenju njegove opravdanosti:
1. Prije 28 tjedna se ionako ne radi o živom biću, nego o običnoj nakupini ćelija i stoga ne postoji nikakve moralne barijere zašto s on ne bi mogao ukloniti.
Istina je pak da medicinari ni dan danas nisu načisto u vezi toga da li fetus treba posmatrati kao živo biće nakon navedenog perioda ili od trenutka začeća. To što se sprječava mogućnost plodu da se uopće razvije čovjeka i što bi to bio nečiji budući sin ili kćerka, a kasnije možda i nečiji momak, djvojka, muž, žena, otac,majka prijatelj, itd., pobornike abortusa pretjerano ne pogađa, jer oni to živo biće posmatraju kao puku “nakupinu ćelija”.
2. Žena ima pravo sa svojim tijelom da radi šta hoće, pa niko, čak ni otac djeteta nema pravo da se miješa u to.
U općem trendu histeričnog pozivanja na ljudska prava bez bilo kakvih odgovornosti, nekom je palo na pamet da u neotuđiva prava spada i da “sa svojim tijelom radimo šta hoćemo”. Zanimljivo, po kojoj to logici i na osnovu čega mi imamo “neotuđivo ljudsko pravo” da ubijamo fetuse? Možda je u pitanju činjenica da se ovdje ipak ne radi samo o tijelu žene, nego i o tijelu nerođenog djeteta koje je imalo nesreću da se nađe u utrobi neodgovrne i bezdušne majke odlučne da ga ubije. I zašto se plod utrobe, dijete posmatra kao isključivo vlasništvo njegove majke ali ne i oca kome dijete, pa i sam plod po zdravoj logici i naučnoj činjenici jednako pripada? Zanimljiva su ta ljudska prava koja vam omogućuju da do mile volje pravite greške, da uništavate neželjene fetuse u vašoj utrobi i još da pritom tražite punu zaštitu i pomoć, sve to bez snošenja bilo kakve lične odgovornosti. Dokle samo ide sebičnost i oholost današnjeg čovjeka koji sebi uzeo za pravo da zbog karijere, nerealiziranosti, nezainteresovansti, nebrige, ljutnje, neodgovornosti, neimaštine ili čega sve već ne, sebi uzima za pravo da odlučuje da li neko ima pravo na život ili ne.
3. Bolje je da dijete bude abortirano, nego da bude rođenu u okružju u kome će imati vrlo loše uvjete, u kome majka neće biti u stanju da mu obezbijedi što je potrebno, ili još gore, da bude predato u dom. Zaista niko ne zaslužuje takav život.
Pitam se kako je ljudski rod preživio ovih nekoliko miliona godina uz daleko nesavršenije uslove od onih koje bi ijedna majka koja je danas odlučna ubiti svoje dijete mogla pružiti svom potomku. S obzirom na današnje uslove i kvalitet života u svijetu, koji je, ma šta neko rekao, bolji nego ikad u ljudskoj historiji, ovakva opravdanja su krajnje besmislena i do stepena gađenja bezobrazna, jer nema te gladi i neimaštine koja ne bi bila vrijedna ljudskog života. A krajnje je zanimljiva činjenica da se najveći broj abortusa dešava u društvima gdje je standard najveći, u društvima gdje bi to dijete sasvim sigurno imalo solidne uslove za život čak i kad bi bilo predato u dom. Dakle, navedeni argument o “lošim uslovima za život” su najobičnija bedastoća i laž koje vrijeđaju zdrav razum i osjećaj za realnost. Slijedeći ovaj princip i ovakvu logiku razmišljanja, najbolji bi bilo i sve penziore poubijati. Nisu više vitalni, koštaju poreske obveznike mnogo, jedva preživljavaju sa svojom malom penzijom… Zašto patiti ljude, pobijmo i njih!
Nažalost živimo u svijetu krajnje poremećenih normi i zdravorazumskog humanog rezonovanja u kom je ubijanje nerođene djece postala sasvim normalna pojava i rutinski hirurški zahvat, kao da je riječ o otklanjanju masnog tkiva, a tu praksu javnost posmatra potpuno indolentno i hladno. Dodatno zdrav razum vrijeđaju idiotska opravdanja za ovakvu praksu poput tobožnjeg prava žene da radi sa svojim tijelom šta hoće, loših uslova za život i sličnih koještarija, a radi se o sasvim jednostavnoj činjenici da je abortus danas postao još jedno sredstvo za kontracepciju koje se pruža kao savršena mogućnost neodgovornim i primitivnim ženama i muškarcima. Zanimljivi su i oni koji sebe vole nazivati liberalima, uvijek puni uvažavanja i razumijevanja za različite stilove života, koji su i najveći pobornici abortusa.- Dok s jedne strane podržavaju ženu u njenom “pravu” da sa svojim tijelom radi šta hoće, s druge su veliki protivnici smrtne kazne koju smatraju krajnje nehumanim i neopravdanim činom. Dakle egzekucija masovnih ubica i zločinaca je s moralne strane nedopustiva, dok je ubijanje nerođenih, nemoćnih i nadasve nevinih živih bića “neotuđivo pravo žene”.
Ja pak u svom ličnom svjetonazoru ne podržavam ni jedno ni drugo, no ako nam se abortus čini kao opravdan i razumljiv čin, a ubistvo ubice kao nešto nehumano i strašno, bojim se da je ovaj svijet otišao do vraga.