Krenula sam trčati. Mlatarati rukama da održim ravnotežu. Dijete sam i svjesna sam. Pogriješila sam, i sada me tjera. Rečeno mi je da to ne radim, ali ipak jesam. Sada udaram niz pločnike ludom brzinom, obrazi mi se tresu, struji u ušima, a ona me goni. Kasnije će bit gore, ali ne sada. Trčat ću u krug, vrištati, bježati, penjati se, odglumit ću nemoć ako bude trebalo. U papama sam, vezene su. Neko mi je poklonio. Šarane su boje i tvrdi je konac. One lete, a kamenje ne osjećam pod nogama. Ako mislite da sam slobodna, griješite. Zapravo ja se borim i ovo je moj bijeg. Zbog čega? Stid me da vam priznam. Ne zbog mene, nego zbog nje. Sramota me njenih pogleda i istine. Krivit ćete je. Moje potpuno oslobađanje je nemoguće. Moja osnovna nesreća je ta, što ću za svoju pogrešku plaćati često, ponavljajući iznova, u nekom drugom obliku današnju situaciju.
Imam brata i sestru, vjerovatno su se sada stisnuli u kući i čekaju. Borba je moja. Oni mogu plakati, žaliti, ali ipak, ja sam ta koja trči. Moje je mjesto, zamjena je moguća, ali moj je teret. Dešavalo se i ranije, spremali bi moju giljotinju, plakali, ali i dalje prinosili stvari. Ako plač njihov znači da moraju i da se kaju ili će se kajati nekada, ja im opraštam. Čovjek je za vlastito spasenje spreman na sve. Iako se često prsi, obećava, ide u zaštitu, ipak kada me prislone uz zid, ja sam i dalje sama.
On je gospodin, do sada ga nisam sretala. Možda ide u posjetu. Ulica nije prometna. Znam likove. Pretežno su radoznali. Razgovaraju sa mnom. Ne zadirem u njihove živote, ali oni uvijek žele razgovarati, postavljati pitanja nizom. Pitaju me o obući, japankama izlizanim, pričaju o sebi, o svojoj djeci, njihovim mogućnostima, a ja ih slušam. Imam crnu gustu kosu, kratko ošišanu, šiške mi padaju na oči, pa često dok sjedim i kopam kamenje ja škiljim ispod njih i pušem. Ne smeta im to. Ne gledaju me u lice. Vjerovatno imaju utisak da sam ja nevina, jer do sada nisam imala priliku da učinim nikakvo loše djelo. Ponekad imam utisak da mene žale. Ja sam dijete. Sama sam i sjedim. Oni su odrasi i posvećuju mi vrijeme. Svoje vrijeme na njihovu ispovijest. Ne govore istinu, hvale se. Ja se ne protuvriječim jer ne moram uvijek pokazivati sve što znam. To ih ljuti. Nekad i obećaju, ali uglavnom na kraju odu. Sada se osjećam kao oni. Trenutak je moj. Skučena sam i uhvatit ću se za slamku propasti. Zbog trenutka i zbog djetata.
On je elegantan, srednjeg rasta, čvrsto građen i po mojoj procjeni u pedesetim godinama. Dug kaput je na njemu, sive boje i ispod koljena je. Zaustavio me, uhvatio rukama moje tijelo koje se migolji. Držao me je dostojanstveno. Nije znao da me goni, bio je zamišljen dok nije uglado mene. Spasio me i zatočio u isti tren. Došla je i ona. Visoka, mršava, izduženog vrata i kose svezane u rep. Uvijek u suknji i laganoj košuljici. Trčala je za mnom, ili trčala je jednako kao ja. Ne znam ni kako je saznala za sve.
Probam shvatit, ja sam dijete, nije me sramota, potpuno sam se predala igri, ali ona je odrasla, goni me zbog stida. Ovdje je moja priča gotova. Uzela me za ruku, zajedno učestujemo u predstavi. Šutila sam jer je gotovo. Koliko je trajalo? Vjetar tek osjećam, jesen je. Nosi me. Čak mi je i drago što me drži za ruku. Sada izgledam ozbiljno. Pripadam nekome. Ušla sam. Ona je ostala ispred, sa njim. Razgovaraju.
Naša bašta je mala, mnogo manja od svih ostalih. Prošle godine je ona tu zasadila par redaka jagoda pa je sestra za rođendan dobila voćni kolač. Moj rođendan je na zimu i nikad nisam dobila takav kolač, jer jagoda tada nema. Kuća je mračna, vjerovatno jer je prizemlje i ima gelendere koji mi služe kao balkon. Ne mogu da podnesem mrak. Provlačim noge i udišem vjetar. Toliko puta sam probala da bježim. Prošle godine smo napravile od stare šupe biblioteku, nikom nije smetalo jer se svakako raspada. Naša biblioteka radi na principu razmjene. Knjiga za igračku ili knjiga sa neki slatkiš. Sa Selmom sam sklopila najbolji posao, knjiga za 2kg jabuka. Njoj jabuke ne znače mnogo jer ima veliki broj stabala u bašti. Koliko je Selma sretna.
Bježim zbog knjige. Možda je i vrijeme jer ja samo tražim da budem slobodna.
Nora me nije dočekala, u kućici je. Dali smo joj kolač za ručak. Kolač koji nama nije uspio i koji niko nije želio jesti. Kako Nora nije razmažena, jede sve što joj damo. Mnogo je neuredna, spava u blatu, pasivna i nezainteresovana, ali meni je posebno draga. Sestra nije izašla, vjerovatno još plače i sprema krpe po kući. Počet ću i ja da plačem kada dođu ostali. Vrištat ću. Svi će čuti. Uvijek čuju, ali nikad ne pomogne. Nikad ne znači da trebam odustati. Često u patnji bježim u budućnost, tada moja budućnost ne nosi poluver žute boje i gumene čizmice iz blata, niti vezene pape. Drugačija je. Nije ljepša, ali je drugačija. To je vjerovatno i najbolji dio mene. Riješila sam da budem kao ovaj gospodin, iako je teret veliki, moja očekivanja neće iščeznuti.
Čekat ću nju. Sada sam već spremna.
A Vas izazivam, pozivam, povedite 1 dijete sa ulice na dodjelu paketića Božić/Nova Godina. U predstavništvo firme ili igraonicu, restoran. Povedite ga sa svom urednom i sređenom djecom i urednim roditeljima. Neka se izmiču, neka ga gledaju, neka ga vole i neka ga prekoravaju. Ono je vjetar. Neka se slika sa svima skupa, neka se igra sa Djeda Mrazom. Neka vidi.
za konkurs.