Medicinsko osoblje odlazi galopom iz ove prćije i ne vidi se to samo u novim licima koje srećete na pojedinim odjelima, nego više u neznanju, neažurnosti, nespremnosti da se uhvati u koštac sa svim što jedno takvo radno mjesto nosi. Vi niste i(li) ne možete otići, tu ste gdje ste i jedino što vam je potrebno su enormne količine strpljenja, razumijevanja i smirenosti. A i praznični su dani, i oni rijetki stručni koju su ostali, moraju malo predahnuti i provesti vrijeme sa porodicom.
Gledam je jutros – kako naš narod zna reći duga „do pola leđa“ plava kosa, uredno počešljana, vilinski pramenovi padaju preko kartona pacijenata. Ali, i bez toga što joj kosa zaklanja napisano, ona je zbunjena. Poput djeteta koje nije dovoljno spremilo lekciju iz biologije, a svakog časa će je nastavnica prozvati da odgovara. Prisjeća se i podsjeća, ali osim izgubljenog i tupog pogleda nema spoznaja o fotosintezama i inim ezama. Stoji kao da čita nešto potpuno različito od branše za koju se školovala. Nesigurno podiže glavu i pita mene da li prvo treba uraditi krvnu sliku pa dati injekciju ili obratno. U nekim trenucima poput jednog tako grčevitog u sumornom i hladnom bolničkom hodniku voljela bih odgovoriti drsko. Izbaciti iz sebe neko podrugljivo „lutko“ obraćanje, ali ipak joj smireno kažem da se prvo treba prekontrolisati krvna slika da bi se znalo da li je injekcija uopšte i potrebna. Sve to govorim dok u sebi ponavljam mantru kako nije ona kriva što je sistem poremećen, što nema selekcije ko je adekvatan i predodređen za koji posao, kao i što stručnjaci odlaze.
Iako sama ne razmišljam i ne činim tako, u misli mi dopire opšteprihvaćeno i toliko puta susretano „nema veze“. I shvatim da je to naša uopštena i vjerovatno neizlječiva dijagnoza. Za sve nema veze, dok je glava na ramenima, pa makar je ljuljala bolest, glad, neizvjesnost ili nezaposlenost, uvijek negdje tinja to „nema veze“, jer kao i kod svake druge dijagnoze mora postojati kakav lijek. Ampula „nekako ćemo“ ili „nekako će se riješiti“ imamo u izobilju, nestašica ne prijeti ni u narednih nekoliko decenija pa će se izgurati. Nema veze ako nema najobičnijeg paracetamola, a kamoli ozbiljnijih lijekova na bolničkim odjelima. Nema veze ako nema posteljine, kreveta, pa čak i ako stručno osoblje odlazi iz oronule krajiške ljepotice. Ima većih i važnijih stvari. Evo, recimo, baš ovih dana ratni poslanici Narodne skupštine Republike Srpske traže isplatu dnevnica i nadoknada za ratni skupštinski staž. Ne vidim ja dalje od svog nosa, kao da je i meni kosa do pola leđa, pa mi je zaklonjen pogled od stvarnog problema, a ovo je sigurno jedan od tih. I za takav problem će se vjerovatno naći novčana rješenja.
Nema veze što mali ljudi velikih srca čine nadljudske napore da skupe pomoć za neko bolesno dijete. Nema veze što ključ grada ne treba dobiti žena koja je ljekar ali prije svega posvećena majka, koja je jedno dijete poslala među anđele, dok se za drugo, kao i ostalu djecu sa takvom dijagnozom, bori svim srcem, znanjem i energijom. Ključ grada je svakako potrebnije uručiti nekome drugom, možda eminentom političaru, ali i uglednom piscu koji iza sebe ima nekoliko napisanih remek-djela. Toliko velikih da prodaja istih ide kao alva, a on od toga može priuštiti stvari o kojima podstanari samo sanjaju.
Mali, obični ljudi se često čude kako neko ko ima toliko hoće još i više, a nije im čudno kako sami žive praktično ni od čega. Nenormalnije im je ovo prvo od ovog drugog. Zato valjda šute, ne glasaju, ne traže svoja prava, šta li. I dok se bave svojom mukom, uz kratotrajnu „svi su oni isti“ ljutnju propraćenu kakvom psovkom, samo nastave dalje prekopavati po kontejnerima vlastitih života. Ili im je koliko toliko dobro u vlastitom dvorištu pa preko kapije i ne gledaju. Ni jednim ni drugim onda ne treba ni fond solidarnosti koji bi pomagao bolesnima, ako ništa djeci, ne treba postojati ni neka ravnopravna podjela pomoći za bolesne od strane velikog vođe, trud da zadržimo stručne… ustvari, zašto ih i zadržavati kada i oni protiv kojih su podignute optužnice ispunjavaju uslove da budu na čelu neke od državnih institucija? Tako da za stručni kadar i ne moramo toliko brinuti, veći problem je to što smo pred bankrotom i prezaduženi. Sad nam to kaže vrli predsjednik, a što već kada je nekog novca i bilo nije zauzdavao bahaćenje i sumanuto trošenje? Vjerovatno zato što se sa takvom praksom nastavlja i danas jer uskoro planira da nabavi helikopter. Malo li je?
Treba štediti. Na čemu više, ne znam. Ali, evo vidim kako i njegov pulen od gradonačelnika, koji isto gaji ljubav prema voćkama, vazda je kraj nekih instagramskih sadnica, kaže da će 4 područne ambulante porodične medicine u banjalučkoj regiji zatvoriti. Jašta, neka i to medicinsko osoblje ode u neki Minhen, Frankfurt, Keln. Nego, šta će biti sa pacijentima, gdje li je njih mislio nagurati kada su ambulante odveć prebukirane? Da ludost bude još veća, pod njihovim krovovima se guraju i mališani, djeca školskog uzrasta i odrasli. Ali, školski dispanzer je očito bio još jedan promašaj i zlo onog strašnog sistema. Ne ponovilo se.
Bolje je ovo. Ko radi, mogao bi dobijati platu u ratama jer se čini da je to faktički jedino adekvatno rješenje u kriznim i teškim vremenima. A ko bolje zna kako je nego premijerka RS, zato je i rješenje odlično, samo ne bi bilo loše da te plate budu i umanjene pa će samim tim i rate biti manje, što je opet najbolje za „republiku“ koja grca u dugovima. Samo neka je domovini dobro. A mi… mi ćemo lako, snaćićemo se, nekako će se riješiti. Ma, prošao je Mujo i gore. Dobro je, samo nek’ ne puca.
A paracetamol, plahtu, krevet na rasklapanje ako treba u bolnicu ćemo donijeti sami, nije nikakav problem. Jedino ne bi bilo loše da svi ovako đuture razmislimo kako bi i kakve dodatne medicinske škole, kurseve ili obuke mogli upisati i završiti, jer valjaće uskoro uključivati i isključivati infuziju i tako neke medicinske trice. Kriza i jest’, što bi rekao stari svijet. Moramo se snalaziti jer za male, obične ljude svakako nema radnih mjesta u suši restoranima, takvi su i za okopavanje voćnjaka odavno zakasnili. Ma, nema veze, nekako će se već riješiti.