U svojim dvadesetim, nekoliko godina sam provela kružeći po regionu. Crna Gora, BiH, Srbija. Na svakom od odredišta bih se zadržavala po petnaestak dana. Prijatelje sam sticala i ostavljala, mašući iz autobusa, pa sam tako, od grada do grada, od druga do druga, zabavljala sebe i putnike glumeći turističkog vodiča. Znala sam sve vozače autobusa, zasjednem na mjesto konduktera, zapalimo, pa inspirisana geografijom lijepe naše zajmim mikrofon. Okušala sam se čak i u kondukterskom poslu, i mogu vam reći da nije nimalo jednostavno napisati kartu dok te autobus bacaka tamo-vamo. Na taj način sam, valjda, objedinjavala svoj rascjepkani život u nešto što je dobro, zabavno, nešto što je, u stvari, povlastica.
Najčešće sama idem na kafu. Kafa i novine iz kafića su moja rutina već više od dvije decenije. Objektivno subjektivna i subjektivno objektivna, pratila sam trendove, promjene, previranja, raskole, crne hronike, sekcije o kulturi, kolumne – čitala sam Pobjedu, Dan, Vijesti, Dnevni telegraf, Feral tribune, Avaz, Oslobođenje, Vjesnik, Večernje novine, Večernji list, Jutarnji list, Politiku, Blic – sve što mi padne šaka. Listala sam region kao porodični album, bez predrasude čini mi se, vođena željom da vidim šta se događa, šta me čeka kad izađem iz autobusa, da opipam puls. Sve te informacije su bile besplatne.
Jedine novine koje sam kupovala bili su oglasi. To je bila investicija u sirove, neprerađene, neizmanipulisane informacije. Šta se kupuje, šta se prodaje, pošto kvadrat, pošto polovan automobil, kako se grijemo ove sezone… oglasi četvrtkom su bili moj izvor znanja, inspiracije i smjernica.
Koliko god bili različiti i imali različita stremljenja, svima nam je zadaća ostvariti lični dohodak. Što bi otpjevala Tanja Bošković u Tango argentino – dok bude ljudi, biće i para. Pare su tu, vrte se, teku. Engleski termin „currency“ znači „ono što teče, ono što je u opticaju“. Bez opticaja, novac su bezvrijedne njemačke marke zašivene u jastuk, mrtvo slovo na papiru, neostvarena mjenica, mlada sa lako kvarljivim mirazom kojoj nisu javili da joj je ženik doživio infarkt.
Po teoriji omjera, 80% bogatstva se nalazi u rukama 20% populacije. A bogati ne samo da plaču, nego i troše, daju novac. Ko opreznije daje, onaj koji ima malo ili mnogo? Nema pravila, rekla bih.
Oduvijek sam znala da ne želim biti predavač, već prevodilac. Ipak se dešavalo da se nađem pred đacima. Zamolio bi me neko da za nekog njegovog odvojim vremena da radimo engleski, pa sam nalazila kompromis u pristajanju, ali po nekoj bezobraznoj cijeni.
Po oglasima se moglo naći „profesor daje časove engleskog – dvočas za 10 KM“, pa ja zveknem 40. Čim kažem cijenu, dodam – ali imam kolege koji su mnogo povoljniji!
To je bila taktika „i vuk sit i ovce na broju“ – nisam odbila molbu, izbjegla sam držanje časova, đaku ponudila jeftiniju opciju, nabacila posao kolegi koji voli da drži časove.
Međutim, ta genijalna taktika nijednom nije upalila. Svi bi, protivno svim pretpostavkama, pristajali na moje cijene.
Go, figure! – što bi rek'o engleski.
Imam neke teorije otkud to i kako to, ali ću ih zadržati za sebe. Reći ću samo da sam svaki put, nevoljko se pripremajući za čas, komentarisala – e da mi je život od ovog zavisio, i pet maraka bi im bilo skupo!
Uzmimo, na primjer, da je 80% postojećeg novca u opticaju, a 20% mrtvo u jastucima. Naš lični dohodak je u nečijem džepu. Kako i gdje ćemo ga uzeti, nije u kamen zapisano. Nekad će to biti previše rada za malo novca, nekad obrnuto, nekad se novac dobije za samouvjeren nastup, nekad za potencijal koji se nikad neće ostvariti – zavisi ko šta kupuje. Neko kupuje sirovine, proizvod, neko uslugu, neko kvalitet, neko smeće, neko samopouzdanje, imidž, maglu. Na šta vi trošite? Na šta troše ljudi koje poznajete?
Možda za vas nema mjesta u malverzacijama gdje hiljade ili milioni razmjene ruke, ali ti malverzanti, korumpirani, bezosjećajni, vaki-naki, za taj novac pune stomake, oblače guzice, uređuju vrtove svojih zamaka, putuju…oni taj novac, kako narod uobičava reći, bezočno rasipaju.
A šta vi prodajete?
Kako glasi vaš oglas?
Za konkurs