Možemo se lagati i zavaravati koliko hoćemo, ali istina je slijedeća: čuli smo za BB show i ma koliko se trudili da ostanemo gluhi i slijepi, nema tog portala sa kojeg vam se neće smješkati jedna ili mrštiti druga ukućanka najpoznatije kuće. Uh!
Neću samu sebe mučiti i traumatizirati razmišljanjem o osobama koje 25 puta čitaju jednu istu knjigu i tvrde da je razumiju. Neću se ni pitati zašto produkcija ne dozvoli glasanje za izbaciti umjesto zadržati ukućane pa da potrošim i zadnji fening, kad već ne mogu da se riješim ružne navike da držim uključen tv dok radim stotinu drugih stvari. Vrijeme je da počnem slušati radio, čim nađem stanicu bez reklama i cajki. Dok se bajka ne ostvari, da pređem na stvar.
Čemu nas uče riality-showovi?
Postoji nešto što psiholozi nazivaju kritičko mišljenje. Postoje predmeti na fakultetima, postoje knjige svjetski poznatih profesora, postoje diskusije na netu… Ali! Nisu svi ljudi u našem društvu čuli za kritičko mišljenje- prosto nisu svi studirali psihologiju (i dobro da nisu, ali to je tema za neki drugi put). Međutim, većina pripadnika našeg društva ima TV. I kanale koji emituju rijalitije 24 sata na dan, 7 dana u sedmici, 4-5 sedmica u mjesecu…
Zamislite prosječnu tinejdžerku koja ima ograničen pristup internetu. Ili tinejdžera, svejedno. Njena porodica ne kupuje knjige, ne čitaju časopise, osim onih prežutih, ukratko- žive običan život prosječnog pripadnika našeg društva. I zamislite da ta djevojka, djevojčica, kako god, sluša i gleda ”poznate” face koje su za određenu sumu novca spremne na sve. Ili skoro sve. Ili ipak sve.
Pogledajte kako su odjeveni učesnici i učesnice. Obratite pažnju kako vrijeđaju kada se svađaju. Kako koriste emocije. Kako shvataju ljubav. Poslušajte kako govore. ”Rek'o”, ”pek'o”, ”pis'o”, ”bijo” nisu problem jer odaju neobrazovanu osobu i sve je odmah jasno. Nepismenost i neupućenost mogu da razumijem. Ne da opravdam, samo da razumijem. Ali postoje oni koji se izražavaju veoma profinjeno, lucidno, sve sa naglašavanjem pojmova iz debelih enciklopedija koje su naučili. Te osobe se percipiraju/doživljavaju kao pametni, inteligentni, kao UZORI.
Upalite TV. Ma koliko programa da imate, nećete izbjeći neki show. Pogledajte 10 minuta, ali kao kritičar. Pogledajte šta se ne nudi, već servira vama, vašoj djeci. Ne govorim o konkretnim osobama, nego o likovima koje glume da se zadrže što duže tamo gdje jesu. Neko glasa za njih. Nekome se sviđa ta odjeća, te psovke, to razmišljanje. Neko ih, iz godine u godinu, iz rijalitija u rijaliti, zadržava 100 dana na ekranima…a naša djeca ih gledaju. I uče kakav trebaš biti da ostvariš šta želiš. Uče o taktikama, uče o igricama.
Sviđa li vam se svijet kakvog ga pravimo? Ostavljam vas kritičkom razmišljanju i koristim priliku da ”pozdravim svoje roditelje, a posebno mamu i tatu” 😉