Stipe Mesić u suštini ništa nije posebno učinio u deset godina kao predsjednik Hrvatske (2000 – 2010). Bio je često okružen sumnjivim tipovima poput Pukanića, njegov populizam znao je biti na momente infantilan, a pričanje viceva sa drugim državnicima činilo ga je klovnom u diplomatskim krugovima.
Ali njegovi birači nisu mnogo marili za to. Sav taj diletantizam su mu sa smiješkom praštali pa je i drugi put odnio ubjedljivu pobjedu na izborima sa preko 65% podrške. U bici za drugi mandat 2005. godine je Jadranku Kosor, iza koje je stajao tada svemoćni Sanader ,doslovce “pregazio” u drugom krugu. Da kojim slučajem nije ograničen sa dva mandata po pet godina, uvjeren sam da bi još uvijek bio predsjednik Hrvatske a Kolindu Grabar Kitarović bi ostavio sa čak 15% razlike iza sebe u nedjelju.
Zašto? Jer sa dvije stvari nikad nije pravio kompromis. Bio je uvjereni antituđmanovac i istinski antifašist. O Tuđmanu nikad nije rekao lijepu riječ, a za vrijeme svog mandata postao je simbol hrvatskog antifašizma. Nije bilo antifašističke ceremonije, pa makar sa svega dvadesetak starih partizana, a da Mesić nije bio pokrovitelj kao predsjednik države. Gotovo svakom obilježavanju fašističkih zločina je i sam lično nazočio. U Jasenovcu je bio nezaobilazan poručujući svaki put jasno i nedvosmisleno da je NDH fašistička kvislinška tvorevina. Ustaške zločine nikad nije relativizirao, štaviše uvijek ih je isticao u prvi plan čim neko sa desnice spomene Blajburg i druga zlodjela komunista iz 1945. godine. Jasno je odredio stranu i toga se držao tokom čitavog mandata. Mudro je zaobilazio činjenicu da je antifašistički pokret na području Hrvatske u Drugom svjetskom ratu u stvari bio više jugoslavenskog, nego hrvatskog karaktera. Ipak, ne može mu se to mnogo zamjeriti, jer i tada je klerošovinistička desnica sa Katoličkom crkvom u Hrvatskoj bila i te kako jaka i proendehazijski raspoložena.
Tuđmana je prezirao i toga su bili gotovo svi svjesni. Pokazivao se kao njegova sušta suprotnost, ježio se od ispraznog državničkog ceremonijala punog opasne mitologije u kojem je “Vrhovnik” orgazmički uživao, te ga je odmah dao ukinuti. Pantovčak, tu Tuđmanovu zloglasnu utvrdu u kojoj su donesene najgore odluke 90-tih, je odmah otvorio za javnost i jednom sedmično je pijuckao kafu sa građanima koji bi mu došli u posjet. Vicevi na račun autokrate Tuđmana su mu bili poslastica.
Zahvaljujući svemu tome Mesić je, kao potpuno prosječan državnik koji faktički niti je bio reformator, niti je išta učinio što bi bilo vrijedno spomena, bio omiljen u široj javnosti. Nikada svoje birače nije iznevjerio, niti se trudio da se dopadne ni desnici, ni Kaptolu. Znao je da tu nema šta da traži, netrpeljivost je uvijek bila očita sa obje strane, a sam Mesić nije to ni krio. U Hercegovini je bio apsolutna “persona non grata” , što ga uopće nije pogađalo, on im se čak u lice smijao, jer mu njihovi glasovi nikad nisu trebali. U Bosni je naravno bio omiljen i čest gost poručujući Hrvatima u BiH da je Sarajevo njihov glavni grad a ne Zagreb. Lično mislim da je, uvijek držeći bošnjačku stranu, antagonizirao odnose u Federaciji BiH, te je trebao raditi na pomirenju između ova dva naroda. S druge strane, takav kakav je, zakleti antifašist i antituđmanovac, i nije imao šta da traži npr. u Širokom Brijegu i Grudama.
Mesićevi glasovi su se 2010. godine prelili Ivi Josipoviću, izuzetno obrazovanom pravniku, univerzitetskom profesoru i skladatelju. Sve je Josipoviću išlo na ruku da na već utabanom i utvrđenom terenu dva mandata po pet godina provede na čelu hrvatske države. HDZ je konačno raskrinkan kao kriminalna organizacija, a gotovo čitav vrh te stranke je završio u zatvoru na dugogodišnjim robijama zbog korupcije. Samo se Josipović trebao držati antituđmanizma i antifašizma i pobjeda bi i u drugom mandatu u nedjelju navečer bila sigurna. Ali ne, Josipović je počeo da uvija i relativizira, baca udicu udesno očekujući glasove desnice. Letio je Josipović lijevo-desno ko muha bez glave. Kako možeš ići kardinalu Bozaniću i biskupima-jastrebovima na poklonjenje a onda tražiti glasove sekularne i građanske Hrvatske? Kada je fašistička rulja lupala ćirilične table u Vukovaru, Josipović se ponio kao nevjerovatan licemjer i oportunista. Imao je moralnu obavezu da zaštiti srpsku manjinu, a on se umjesto toga pokazao kao “pun razumijevanja za zabrinutost različitih braniteljskih stožera” koji su faktički uvijek bili obična hadezeovska ispostava. O jednom običnom autokrati Franji Tuđmanu počeo je da govori kao o “vizionaru” hvaleći njegovo veliko “djelo”, kompromitovao se izjednačavajući ustaše i partizane taktikom “obiđi i Jasenovac i Blajburg, udrobi svega i svačega, relativiziraj pa izjednačavaj krivicu i jednih i drugih”. A onda je kao najveća kukavica, ne bi li se opet dodvorio nacionalističkoj desnici, otpustio svog savjetnika, vrsnog politologa i analitičara Dejana Jovića, zbog jedne sjajne analize i poređenja škotskog i referenduma u bivšoj Jugoslaviji.
Josipović je za vrijeme svog mandata svjesno legitimirao hrvatski nacionalizam, dajući mu neku umivenu lajt formu. Odrekao se antituđmanizma i antifašizma i zaigrao na priču potpune ispraznosti od bilo kakvih svjetonazorskih principa. Tako potpuno dezorijentisan, u želji da se svidi svima, upao je na teren kojim suvereno u Hrvatskoj vlada HDZ i na kraju doživio poraz. Iznevjerio je svoje birače i bilo je dovoljno da samo njih pedesetak hiljada ostane u nedjelju kući i da ga to košta drugog predsjedničkog mandata.
Uvjeren sam u jedno: da se na Josipovićevom mjestu našao stari lisac Stipe Mesić, on bi se u samom finišu kampanje prvo kao “uozbiljio”, pa onda nasmiješio samo kako on zna i šeretski sasuo nekoliko viceva na račun HDZ-a, Tuđmana i Karamarka i izvukao tih svojih pedesetak hiljada glasača na izbore. Jer, nekad glasamo srcem i možda baš zbog dobrog vica na račun onih koje baš i ne volimo.