Noćas su me progonili živi. Stare kafane i godine nove. Odlazili od mene kao agresora. Kao sjeni postojanosti ljudi.
Da je Dis živ, samo bi mi namignuo na izvrnutu verziju Nirvane i možda pak gorko se nasmijao misleći da nema mjesta više takvim impresijama, čak ni malo promjenjenim. Vremena se mijenjaju, ma mora da će doći neki futurizam da promjeni moj impresionizam, vjerovatno bi mi rekao. Ali ne zna on, da vremena teže da budu regresivna, i da čak i sada može se melanholično posmatrati rastuće ništavilo gradova punih praznih ljudi te da su prostor zauzeli neki drugi demoni koji nas proganjaju.
Ne zna Dis, a voljela bih da zna, kako je boriti se sa njima, i kako je ne moći više pronaći mjesta u drugim ljudima, da se sakriješ od tame. Ta svakodnevna borba iscrpila je male stanovnike raznolike i šarene zemlje, odmah do domovine Disa. Da je malo prešao Drinu, pjesmu bi napisao u jednome satu, jer toliko treba vremena da se nešto kreira u Bosni, ali i toliko da traje.
Od beznađa koje zjapi kao crna rupa u svakodnevnici ne može se puno ni olovka pomaknuti sa papira, ali evo ja dragi Dise uspijevam da u rijetkim momentima samoće pronađem inspiraciju. Jer ju je lako povući iz ničega, ona je tu ispred mojih očiju, neprimjetna a vidljiva. Mogu da je osjetim u vazduhu i u plućima, a nekada ne mogu da opišem. To je ta Dise moj, svakodnevnica moje države.
Krenem lijevo, a vidim mladost kako blijedi. Pomislim uzela sam stazu kojom se manje hoda, onu neutabanu, sa dugačkom travom i gustišem, koju ukrotiti mogu samo tvrde radničke ruke i plava krv seljačka. A tako biva, kada se krene stazom u borbu. Za ta tonuća mlada lica, za ta nemoćna staračka leđa. I pišem dok mi ruka ne klone, o svačemu, a ipak ničemu, nadajući se da ako opišem stvarnost koja je prazna, da će drugi moći da je popune.
Da će tu toj praznini prepoznati dijelić sebe, pa učiniti sve što je u njihovom posljednjem dahu da je oboje nekim bojama radosti, nade, uspjeha, ispunjenih priča, budućnosti.
Da će moći da čuju moj krik i u muzici vapaja raspoznaju odu radosti. Pa onda kada mi nestane glasa, uzimam drugu umjetnost kao oruđe kojom kopam put do ljudskosti. Ponekada i zaplešem. E da to možeš da vidiš moj Dise, napisao bi sonet. On bi se zvao: Muzika u izgubljenoj zemlji. I slušali bi ga stanovnici te zemlje ali se nikada ne bi udubili. Jer bi razmišljali da je to pjesma o tamo nekim drugim ljudima, a ne baš o njima. Jer i oni bijahu ljudi. No kada ih uhvatiš da zaplešu oni ne žele. Rijetko se hvataju jedni za druge. U tami tapkaju po mraku, tražeći samo ruke na kojima će prepoznati brojanice, tespihe.
A onda u rijetkim momentima svjetlosti Dise moj, kada sunce obasja tamnu dolinu Bosne, bosi i gladni po suncu zaplešu vijoreći zastave drugih i dugačijih boja te od blještavila istih ne mogu da raspoznaju da su to sve boje Sunca i da ni jedna ne pripada njima već prirodi i ljudima podjednako. A i oni su ljudi samo su to većme zaboravili.
Uzmem ja Dise i te zastave kao platna te ih prefarbam u sjajnije boje, ne bi li gladni i bosi ljudi zaplesali uz druge nijanse , te na momenat prišli jedni drugima kao jednaki, no salije me iznenada kiša sa neba koja spere sve moje napore a žednim usjevima donese prihode i opet ima hljeba, ali ne i igara.
Mada, nije da nekada i ne izađem sama u te igranke, i onda lutam od zastave do zastave kao odbačeni igrač, tražeći saveznike u svome ratu. Nađe se tu pokoji istomišljenik, ali i ti Dise moj znaš, koliko je i u tvojim vremenim bilo teško naći iste i jednake. A tek sada stari druže, ako se nema dukata da se uđe u kolo, teško se ima i da se iz kola izađe.
I zaletim se snažno da kroz čudesne oblike i pokrete pokažem ljudima da su boje u njima i da samo treba da zasijaju najsnažnije što mogu. Ne bi li taj sjaj poput zvijezda na nebu privukao jedne drugima da shvate da hodaju, plešu i drže se za ruke ispod istog plavog neba. Ali nebo je za njih postalo sivilo, uz pokoji oblak poput jesenjih dana.
Ni doba Dise moja, u Bosni nemaju uticaja. Povrijeđena, hladna i kamena stoji kao izgubljena žena u noći koju više niko poželjeti ne može, a svi prolaze pored nje kao nijemi putnici. Možda ni ne žele da pogledaju u njene oči. Možda su i oni umorni, izmrcvareni zbog borbe oko nje. Da joj pokažu ljepotu rascvjetalog proljeća, tople ljeti, sjetne jeseni i prohladne.
No ja Dise moj, nisam spustila pogled. Po zadnji put sam je pogledala u lice, gordu ponosnu i bosu..“I nirvana imala je tada . Pogled koji nema ljudsko oko: Bez oblika, bez sreće, bez jada, Pogled mrtav i prazan duboko.”
ZA KONKURS