Alvin Plantinga rođen je u Ann Arbor-u u Mičigenu. Odrastao u kršćanskoj crkvi, ima teološke korijene u holandskoj reformatorskoj tradiciji. Kao sin profesora filozofije i psihologije, Plantinga je rano stekao interes za filozofijom.
Plantinga je studirao filozofiju na Harvardu, Kelvin koledžu, Univerzitetu u Mičigenu i Jejlu, na Jejlu je i doktorirao 1957. godine. Ne bi bilo pretjerano reći da faktički sva metafizička i epistemološka pitanja moraju odgovoriti na mnogo Plantingovog djela. Njegova priroda nužnosti učinila je mnogo za daljnje rasprave o modalnosti u metafizici, a njegov najnoviji rad u epistemologiji, čiji korijeni potiču iz njegove rane karijere, potakli su mnoštvo razvoja i kritika filozofskih i teoloških krugova. Godine 1980., časopis „Time“ nazvao je Alvin Plantingu “vodeći protestantski filozof Boga”. Filozofija u prethodnoj generaciji dominira gotovo isključivo ateistima ili agnosticima, a to je, barem u velikoj mjeri, bilo zbog uticaja pozitivizma na filozofiju.
Gotovo od početka filozofske karijere Plantinga je zanimala filozofska teologija i apologetika. U djelu „God and Other Belief“ (1967), Plantinga tvrdi da ne postoji uspješni argumenti za postojanje drugih umova, ipak svi vjerujemo u takve stvari i racionalno, ne trebaju nam uspješni argumenti Božijeg postojanja za racionalno vjerovanje u njega.
Razvoj ovog argumenta imao je niz značajnih zaokreta. Jedan od njegovih centralnih elemenata je da takozvani “dokazni prigovor na vjeru u Boga”, u kojem se tvrdi da je vjerovanje u Boga neracionalno ili na neki način racionalno podređeno, osim ako nije popraćeno prihvatljivim dokazima, sam po sebi ne može podržati svoje vlastite tvrdnje. Dakle, umjesto upoznavanja s evidencijskom objekcijom, i uvjerljivijim dokazima, Plantinga tvrdi da vjerovanje u Boga, kao i druga uvjerenja do kojih držimo, nisu nužno potrebna da se takvi dokazi racionalno održavaju.
Njegov početni potez u ovoj raspravi preuzeo je i uključivao središnje pojmove (što se ponekad naziva) klasičnog fundamentalizma. Uopšteno govoreći, fundamentalizam uključuje dvije vrste uvjerenja – uvjerenja koje racionalno odstranimo od dokaznih kriterija, koji se nazivaju “osnovna uvjerenja i vjerovanja koja imamo na temelju prve vrste uvjerenja. Plantinga kritikuje ovu epistemološku strukturu, ali njegova kritika ne pretenduje da je razbije; već da je dalje pročisti i proširi. Na kraju, Plantinga brani (ono što on naziva) fundamentalizam Rajdija, inspirisan Rajdovim (Thomas Reid) pojmom zdravog razuma realizma.
Plantinga razvoj svoje kritike označava kao “Reformisanu epistemologiju“. Ako uzmemo racionalnost kao garanciju, potpuno druga galaksija razmatranja postaje relevantna za pitanje je li vjerovanje u Boga racionalno. Tako uzeto, ovo epistemološko pitanje nije ontološki ili teološki neutralno; ideći dovoljno daleko, ono se pretvara u ontološko ili teološko pitanje.
https://rationalwiki.org/wiki/Alvin_Plantinga