Alen Badju (1937.), francuski filozof, matematičar, komunista, dramski pisac i romansijer, studira na Lycée Louis-Le-Grand i École Normale Supérieure u Parizu. Badju je ključna figura francuske filozofije, marksizma i komunističke misli druge polovine prošlog stoljeća. 1964. godine objavljuje svoj prvi naslov, roman „Almagist“ (Almagestes), a 1969. prvu teorijsku studiju „Koncept modela“, slijede filozofski naslovi : „Može li se misliti politika“, „Teorija subjekta“, „Biće i događaj“, „Filozofski manifest“, „Platonova republika“,… On drži titulu ,koju je svojevremeno imao Rene Dekart, i profesor je filozofije na Evropskom fakultetu, a osnivač je filozofskog fakulteta na Université de Paris VIII, zajedno sa Žil Delezom, Mišelom Fukoom i Žan-Fransoa Liotarom. Badju koji je uvijek bio poznat po svojoj političkoj aktivnosti i otvorenosti, bio je umješan u militantne ljevičarske grupe u svojoj mladosti, kao što je Communistes de France Marxiste-Léniniste, također on je osnivački član Ujedinjene Socijalističke Partije u francuskoj.
Badjuov rad kombinuje matematiku, političku teoriju, i ontologiju, u fokusu pitanja istine, bića i predmeta. Nakon studija filozofski pristup Badjua prožimaju uticaji althuserijanskog marksizma, kao i psihoanaliza Žaka Lakana. Njegov najpoznatiji rad „Biće i događaj“ (1988), koji predstavlja pomak od navedenih početnih uticaja, uspostavlja i okuplja mnoge od njegovih ključnih ideja.
Događaj je najbolji Badjuov koncept predstavljanja, u suštini, njegova koncepcija revolucije i društvenih promjena, bilo u politici ili drugim domenima. On tvrdi da se stvarnost zasniva na „praznini“ i „nekonzistentnom mnoštvu“, koje je u isto vrijeme praznina i višak. Normalno, državna dominantna ideologija prikriva ovaj temelj, ali on ostaje prisutan – zatvoren ili vezan na mjestu isključena dijela. Događaj se dešava kada se isključeni dio pojavi na društvenoj sceni, iznenada i drastično. Ta pukotina izgleda normalno, i otvara prostor za preispitivanje realnosti sa stanovišta njegove stvarne osnove u nekonzistentanom mnoštvu.
Redoslijed situacija – „stanje situacije“ u „count-for-one“, dominantne „ideologije“-sve čini da isključeni dio ostane nevidljiv. Zajedno sa ovim dijelom kriju i nekonzistentno mnoštvo, ali oni ne mogu obezbijediti da isključeni dio ostane tih, da ćuti. Taj dio može prerasti u situaciju u bilo kojem trenutku. Može se misliti ovdje na masovne pobune 2011. godine, ili Arapsko proljeće, ili paparaco.
U principu, svaki isključeni dio situacije – bilo šta što nije uključeno u „count-for-one“- može biti mjesto takve pobune u bilo kojem momentu. To je zato što isključenje dijela spriječava mogućnost predviđanja i rješavanja pobune. To je takođe zbog toga što primjena strukture i „count“ situacije uvijek na neki način proizvoljna, neosnovana, odluka, a ne objektivan poredak. Primjenjiost strukture kao takva može uvijek biti dovedena u pitanje.
U slučaju suprotnosti mnogostrukosti uvijek, ispod, leži određeni društveni poredak koji je u mogućnosti da se pojavi subjektivno. Samo u događaju isključeni dio može biti vidljiv. Događaj uspjeva predstaviti dio koji je prethodno bez predstavnika. Ovakav razvoj novih reprezentacija iz događaja proizvodi istine, subjekte, i nove društvene sisteme.
U mnogim aspektima, Badjuov događaj je nastavak maoističkog pogleda na revolucije. Primat prakse je ključan za Badjuov pristup. Tako je i važnost rascjep, i tako je centralnost isključenog dijela revolt.
Svaki događaj ima svoje korijene u određenom isključenom dijelu. Međutim, on ima opšte ili “generičke” učinake na situaciju. To utiče na cijelu situaciju, djelujući preko svog osnivanja u praznini neujednačenog mnoštva. Dakle, događaj nije samo oslobođenje migranata bez dokumenata, žena ili proletera.
Budući da je isključenje ovih grupa podupire određeni (particural) red, oslobođenje ove grupe također zahtijeva redefinisanje osnova društvenog života, svoj “count-for-one” i svoju “državu”. Ovo nije samo standardno zapažanje da, potencijalno, dominantan “način života”, zavisi od rada eksploatiranih radnika, neplaćenih “domaćica” i tako dalje. Na ontološkom nivou, osnovna struktura stvarnosti, vladajući poredak zahtijeva isključenje određene grupe, a događaj odbacuje ovu isključenost.
Na mnogo načina, Badjuova teorija liči na druge revolucionarne teorije i pobune, kao što su Marksova, Maova, Bakunjinova, Bonannova, i tako dalje. Ali postoje neke bitne razlike. Prvo, Događanja su veoma ili-ili. Nešto je događaj, ili nije. Nema parcijalnih događaja. Drugo, Događaji se zbivaju niotkuda. Oni se ne oslanjaju na postojeću “tvar” u revolt – kako god, to je “skriveni transkript”, klasne borbe, želja, ili tako nešto.