Kao dodiplomac, Alan Gibard je studirao matematiku i fiziku, prije nego što je stekao doktorat iz filozofije na Harvardu 1971. Godine, i drži poziciju profesora za filozofiju Ričarda Brandta na Univerzitetu u Mičigenu, Ann Arbor od 1994. do 2016. godine kada se penzioniše . Gibardov primarni fokus je u metaetici, bio je uticajan u raspravi o savremenom obliku ne-kognitivizma, u kojem etičke rečenice ne mogu biti tačne ili lažne jer ne izražavaju propozicije. Ovo se protivi kognitivističkom pogledu koji tvrdi da su etičke rečenice sposobne da budu objektivno istinite. Gibard se bavi normativnošću.
U svom glavnom djelu „Wise Choices, Apt Feelings: Teorija normativne presude“ (1990) Gibard se zalagao za značaj uloge koju osjećanja igraju u našem razvoju i razumijevanju moralnih normi. Po njegovom mišljenju, ako nečije dijelove smatramo racionalnim, onda podržavamo postupke i prihvatamo ih kao i norme koje zastupaju i sprovode. Osjećanja kao što su prihvatanje, krivica i nezadovoljstvo, onda, značajno utiču na naš osjećaj moralnih normi. Etičke izjave ne mogu biti objektivne, i tako, niti su ni istinite ni lažne.
Tokom intervjua koji je uradio sa uglednim pariskim časopisom „3: AM“ Gibard odgovara na nekoliko pitanja vezanih za njegov rad, rane uticaje koji su doprinjeli njegovom angažmanu na polju epistemologije, te metaetike kao glavnog okvira interesovanja ovog filozofa. Ne tako obiman intervju, dopušta nam da donekle razumijemo samu problematiku koju je Gibard promovisao, i da preko toga steknemo utisak o određenim referentnim tačkama, odnosno problemskom okviru koji on razmatra u svom radu. Izdvojena su dva pitanja na koja on daje odgovore ;
„3: AM: Poznati ste u filozofskim krugovima po razvijanju teorije značenja. Vi tvrdite da je jezičko značenje normativno. Prije nego što utvrdimo šta je ovo tvrdnja, možete li prvo reći nešto o konkurentnim teorijama na koje ste naišli?
AG: Stav u mojoj knjizi nije upravo taj “jezičko značenje je normativno”.Naprotiv, teza koju istražujem jest da su tvrdnje o tome šta nešto znači normativne tvrdnje. Ovo je stav o značenju “značenja”, o pojmu značenja, a ne o prirodi značenja. U većini slučajeva, koliko mislim, ne postoje konkurenti oko moje metateorije značenja, jer pisci o značenju uglavnom ne govore o tome šta stvari koje govore o značenju znače. Pitanje koje oni obrađuju jeste to šta se sastoji od riječi značenje takve i takve.
Metetika, nasuprot tome, u svjetlu G.E. Moora, je polje koje eksplicitno tretira značenja pojmova. “Analitička” filozofija generalno je dugo slijedila Mura i usredotočila se na analize značenja. Iz standardnih taksonomija u metetici možemo, ako hoćemo, osmisliti odgovarajuća gledišta koja bi mogla uzeti smisao značenja tvrdnji: teorije koje su verzije analitičkog naturalizma, ne-naturalizam koji kaže da je značenje termina ne-prirodna svojina izraza i možda neki oblik ne-kognitivizma za značenje tvrdnji. Očigledan pristup značenju tvrdnji o značenju je, pak, pokušati definisati pojam značenja u prirodnim terminima, u smislu kojim se mogu uklapati u čisto empirijsku nauku. Zato je centralno pitanje za mene, zašto odbacujem tretiranje značenja kao koncepta u čisto empirijskoj nauci
Kao što raniji recenzenti knjige ističu, ja sam prilično površno u ovom pitanju. Nisam došao do zaključka da analize u naučnom smislu neće obuhvatiti značenje tvrdnji o značenju. Na neki način ne želim: kako kažem u jednom trenutku u knjizi, nisam uvjeren da će tretiranje koncepta značenja kao normativnog koncepta biti najupadljiviji način pristupa teoriji značenja. Potraga za plodnom definicijom naturalističke reforme mogla bi biti radije, u duhu Ruth Millikan. Druga mogućnost, koju ne želim slijediti, bila bi pokušaj tretmana kao kod Paul Horwich-a, nastojeći dati značenje “znači” identifikujući “osnovno prihvatanje svojine” koja karakteriše korištenje pojma. No Murovi argumenti, sugerišem, pokazaće da naturalističke analize koncepta značenja griješe, baš kao što će, kako je Mur tvrdio, naturalističke analize koncepta dobra ići u pogrešnom pravcu (go wrong). Možda bismo trebali ići na prirodnu reformu naših koncepata, ali to će zatvarati neka pitanja koja bi se mogla pitati. Pokušavam utvrditi koja vrsta pitanja bi to mogla biti.
Semantičari, koliko ja znam, nemaju standardno viđenje o tome šta je u pitanju u pitanjima semantike. Možda bi trebali reći da je semantička vrijednost sve što je prilično prirodna svojina – u smislu David Lewis-ovog osjećaja “prirodnog” -najbolje objašnjavaju fenomene koje njihovi testovi otkrivaju. Tvrdim da se semantičari mogu tumačiti kao da se bave pitanjima normativne vrste koju pokušavam razjasniti u svojoj knjizi. Glavni cilj ove knjige jest pokušati pokazati kako plodan normativni pristup može biti u prepoznavanju onoga što bi moglo biti problematično u pitanjima značenja.
3: AM: Da li je vaša teorija neophodna ili da li zavisi od interesa korisnika, na primjer, ili samo za one koji su zainteresovani da vjeruju u istinu?
AG: Ono što bih trebao vjerovati zavisi od mojih dokaza, na način koji ne zavisi od toga da li mi je stalo do istine. Nasuprot tome, ono što bih trebao željeti vjerovati možda bi moglo zavisiti od mojih interesa. Moji bi interesi mogli smetati vjerovanju koje moj dokaz podupire, a u tom slučaju, ako bih vjerovao dovoljno snažno da ne bih bio uznemiren, možda bih želio ne vjerovati u ono što moj dokaz podupire. Pitanje onoga što ja trebam vjerovati, s druge je strane, suštinko pitanje u normativnoj epistemologiji. Kao takvo, nije strogo pitanje za metanormativnu teoriju kao što je moja. Moja meta-normativna teorija pokušava da identifikuje šta je u pitanju među teoretičarima statističkog zaključivanja i slično, ako imaju suprotstavljene suštinske stavove o tome kako bi stepen vjerodostojnosti zavisio od dokaza. Moja knjiga govori o značenju i ova pitanja su suštinska pitanja, tako da moja knjiga neće odgovoriti na njih.
Dozvolite mi da se vratim i pristupim vašem pitanju na zaokruženiji (roundabout) način. Moramo da razlikujemo šta znači reći da treba da činim nešto i šta se sastoji u tome šta bi trebalo da radim. Možda, na primjer, će se ono što bih trebao učiniti sastojati u nečemu hedoničnom, kao što je ono što će maksimizirati moju sreću . Ipak, “trebalo bi” ne znači “bi maksimiziralo sreću”. Ako je to učinilo, kako je tvrdio Mur, onda bi “Trebalo bi maksimizirati svoju sreću” samo značilo “Maksimiziranje vaše sreće bi maksimiziralo vašu sreću”. To je kompleksno pitanje da li se Murovi argumenti mogu funkcionisati, ali u knjizi, pretpostavljam da na početku to rade – a onda na kraju pitam kako vi, čitalac, možete prepoznati da li rade za ono što podrazumijevate ” ‘.
Nazad, na vaše pitanje da li treba ili ne, ono što treba da uradim zavisi od mojih interesa. Ovo je, kako kažem, pitanje normativne materije. Glavna tačka u vezi s Murom je da ne možemo definisati koncept u smislu interesa, čak i ako ono što treba da uradimo zavisi od naših interesa. Na primjer, razumljivo je reći da ne treba nanositi mučenja, čak i ako je to u interesu da se učini – i prihvatam Murovu tvrdnju da će isto vrijediti i za bilo kakvu naturalističku definiciju. Naravno, imam nekoliko stavova o tome šta treba da uradimo i zašto, ali oni nisu dio metateorija koje se razvijaju u knjizi. Ovdje je, na primjer, moje materijalno normativno mišljenje : da li treba da vjerujem da Darvinova teorija prirodne selekcije zavisi od mojih dokaza, a ne od mojih interesa. Kada se bavimo ovom materijalnom tvrdnjom, moramo razlikovati zbog čega bih trebao vjerovati od onoga o čemu bih trebao vjerovati. Da li treba da želim da vjerujem da Darvin može zavisiti od mojih interesa, ili od javne koristi koja bi mogla da dovede do moga uvjerenja ili nevjerstva. Da li treba da vjerujem da Darvin ne zavisi toliko, po mom mišljenju. Pretpostavimo da vam kažem da imam razloga da sumnjam u prirodnu selekciju kao objašnjenje naše prirode. Ako je razlog što sumnjam promovisanje moje karijere, mijenjam temu – osim ako imam vrlo čudne stavove o razlozima za vjerovanje. Uspjeh u karijeri je najviši razlog da želite da sumnjati u prirodnu selekciju.
Šta bi, u ovom primitivnom smislu, trebalo da želim, čini se da , između ostalog, zavisi od mojih interesa. (Ja kažem “između ostalog” o tome, na primjer, ako je u mom interesu da vas mučim, to ne dokazuje da bi trebalo da vas mučim.) Kako ono što treba učiniti zavisi od interesa… to nije centralno normativno pitanje sa kojim se suočavamo u različitim oblicima.“…
http://www.3ammagazine.com/3am/thinking-how-to-live/
https://www.youtube.com/watch?v=Tm05LRiby6Y