Kvame Entoni Apija rođen je u Londonu (1934.), odrastao u gradu Kumasi (Gana). Studirao je na Bryanston School and Clare College, Cambridge, gdje je odbranio doktorat iz filozofije. Predavao je filozofiju i afro-američke studije na Univerzitetu u Gani, Kornvelu, Jelu, Harvardu i Prinstonu od 1981, do 1988. Tema njegove disertacije u Kembridžu bila je ; istraživanje temeljnih mogućnosti semantike (the foundation of probabilistic semantics). Godine 1992. Apija objavljuje „In my father house“ ( U kući moga oca) i osvaja nagradu za afričke studije na engleskom jeziku. Među njegovim naslovima još se ističu ; „Colour Conscious“, „The Ethics of Identity“, i „Cosmopolitanism“ (Ethics in a World of Strangers) . Blisko je sarađivao sa Henrijem Luisom Gejtsom (Jr.), sa kojim je uređivao „Africanu“ – enciklopediju afričkih i afro-američkih iskustava. Apija je izabran za člana Amričke akademije nauke i umjetnosti 1995. godine.
Apija tvrdi da formativne oznake kulture u konačnici prethode efikasnoj intelektualnoj razmjeni. Sa te pozicije, njegovi stavovi o efikasnosti organizacija kao što su UNICEF i OxFam prepoznatljivi su po svojoj dualnosti: S jedne strane on shvata hitnost akcija koje ove organizacije provode, dok, s druge strane, ističe dugoročnu uzaludnost takvih intervencija. Njegov fokus je, umjesto toga, na dugoročnom političkom i ekonomskom razvoju zemalja u skladu sa zapadnim kapitalističkim/demokratskim modelom, koji se oslanja na kontinuirani rast unutar „tržišta“ koje je glavni akcelerator savremenog svijeta. Međutim, kada se kapitalizam upoznaje i ne preuzima kao u zapadnom svijetu, svakodnevnica uključenih ljudi je na kocki. Na taj način su uključena etička pitanja svakako kompleksna, ali opšti utisak Apije je da „ljubaznost prema strancima (Kindness to Strangers) je ono zbog čega se podrazumijeva da nije do „nas“ da spasimo siromašne i gladne, nego do njihovih vlada. Nacionalne države moraju da preuzmu odgovornost za svoje građane, a uloga kosmopolita je da apeluju na svoje vlade kako bi se osiguralo da te nacionalne države poštuju, obezbijede i zaštite svoje građane. Ako oni neće „mi“ nismo dužni da promjenimo njihovo mišljenje, ako ne mogu, „mi“ nismo dužni da pružimo pomoć, već samo naš „pravični udio“, koji nije nauštrb našeg komfora , ili udobnosti nama najbližih.
Apija se u skorijim naslovima bavi filozofskim problemima rase, rasizma, identiteta i moralne teorije. Njegov sadašnji rad fokusira se na tri glave oblasti :
1. filozofske temelje liberalizma
2. ispitivanje metoda u postizanju znanja o vrijednostima
3. veze između teorije i prakse u moralnom životu.
O postmodernoj kulturi Apija piše „ Postmoderna kultura je kultura u kojoj svi postmodernisti djeluju (operate) nekad u sinergiji, nekad kompetetivno; zbog čega je savremena kultura, u izvjesnom smislu, …, transnacionalna, postmoderna kultura je globalna – iako je nedvosmisleno to ne znači da je kultura svake osobe na svijetu.
U svojoj knjizi „Cosmopolitanism“ (Ethics in a World of Strangers) Apija nas upoznaje sa dvije ideje koje se prepliću u poimanju kosmopolitizma. Prva ideja je da imamo obaveze prema drugima, koje su mnogo veće od samog dijeljenja državljanstva. Druga ideja je da nikada ne trebamo uzimati zdravo za gotovo vrijednosti života, te da se informišemo o praksama i vjerovanjima drugih.
Za profesora Apiju kažu da pred studente izlazi sa jednim zahtjevom ; zahtjevom da pogledaju jedna film sa titlovima mjesečno. Kritikovan je zbog svoje interpretacije Hjuma, Kanta i Hegelovog viđenja drugih kultura, koje je daleko od kosmopolitskog.
http://appiah.net/