Sve je počelo bezazleno. Nisam nikad namjeravala da odem u toliku krajnost niti sam slutila da to mogu postati ali desilo se. Sve velike stvari imaju male početke jednom sam to čula i uvjerila se. Imam 22 godine, zovem se Antonela, i jednom sam bila sasvim normalna djevojka. Kao sve te djevojke koje viđate na ulici, kafićima, diskotekama i u svom svakodnevnom životu. Na mom čelu ne piše ništa ali na mojim papirima iz Kliničkog Centra za Mentalno Zdravlje Omera Maslića u Sarajevu piše nešto sasvim drugačije. Možda bi neki ljudi koji imaju iskustva sa mojom bolešću i prepoznali od čega bolujem ali sad više nema smisla da se nešto prepoznaje i poduzima. Kasno je. Upropastila sam se. I upropastila sam svoje zdravlje, to sam uradila svjesno, namjerno i ciljano. Mrzila sam se toliko da sam učinila sve da tu mržnju pretvorim u nešto…Nešto drugo. Ali sad je kasno. Mrzila sam svoje tijelo, grudi, lice i naravno stomak. Stomak sam najviše mrzila. Ako bi birala dijelove tijela koje mrzim to bi bio moj stomak, želudac, moja sama nutrina. Nju mrzim. Ta mržnja se rodila sasvim slučajno. Možda sam bila bolesna cijelo vrijeme samo je trebao pravi tren da se ta bolest pokaže u punoj snazi i veličini…
On se zvao Goran. Bio je divan momak. Moja prva veza sa 19 godina. Upoznali smo se na ekskurziji kad smo išli u Makarsku i shvatili da smo iz istog grada, da volimo životinje, da mu je omiljena boja plava kao moje oči i da smo jedno za drugo. Nakon nekoliko susreta, izlazaka i sladoleda koji mi je kupio i rekao da sam slađa od svakog sladoleda na svijetu postali smo momak i cura. Bili smo par iz snova. Moja prva ljubav Goran imao je smeđu kosu, tamne oči i široka ramena. Nisam ga idealizirala on je bio stvaran-Imao je jedan kriv zub i bio još slađi zbog toga kad se široko nasmije, njegove ruke su bile snažne ali nije vježbao noge pa je bio malo nesrazmjeran ali za sve djevojke zgodan, upisao je farmaciju a ja Istoriju Umjetnosti i živjeli smo zajedno pola godine i on je kriv za moju bolest. Za mene. A opet nije pošteno da njega okrivim kao neka jadnica za svoju vlastitu slabost. Nije pošteno prema njemu jer sam toliko svjesna danas da sam kriva jedino ja. On je bio samo netko usputan u mojoj priči, nebitan lik, mogao je biti bilo tko na kraju krajeva samo je bilo dovoljno da se zaljubim i da me prevari, da doživim grozan prekid i rečenicu koja me oblikovala u ovo danas što vidim u ogledalu-Anoreksičarku.
Da. To je ta bolest. Međutim jedna dijagnoza nije dovoljna kad je anoreksija u pitanju. Ljudi imaju predstavu kako je anoreksija isključivo vidljiva fizički kad žena postane tanki sloj kože preko kostiju. Nije. Teže je od toga i banalno je reći da je anoreksija samo broj kilograma koji vaga pokazuje. Ako imate premalo kila anoreksičarke ste i to je to. Nije. Ni sama ne znam šta je ali znam da se ne radi o kilogramima. Jer i sad kad se pogledam sa 55 kila a visoka sam 1,77 ja sam debela. Ja sam odvratno debela, masna, gadna i prljava krmača. I sada vidim kako bi mogla smršati do 45 kila i bila bi možda, ali samo možda-Sretna ili mrtva. U oba slučaja idem ka jednom od ta dva pravca-Prema sreći ili smrti a sad se čini da su ta dva pravca samo jedan cilj. Sreća i smrt.
Veza sa Goranom je trajala samo 11 mjeseci i 6 dana, 4 sata i 13 minuta. To znam u detalje jer sam dosad naučila zbrajati i oduzimati sve moguće jednadžbe koje postoje u matematici iako sam bila jako loš đak u matematici danas sve znam. U mojim mislim je čitav zbroj velikih i malih brojeva, zbirova, oduzimanja, dodataka i množenja. U mojim mislima sve ima broj. Kocka čokolade, gutljaj vode, kap mlijeka. Količina masti, kalorija, ugljikohidrata, hranjivih tvari, nezasićenih masnih kiselina, proteina i u nedogled to ide tako. Sve ima broj, računicu, zbroj i konačan ishod. Vaga je moja najbolja prijateljica a ogledalo najveći neprijatelj. Jer koliko god malo da vaga pokaže ogledalo mi pokazuje kako sam i dalje debela, odvratna i masna. Sada sve to znam, sada mogu o svemu tome da nešto i kažem ali sada je kasno. Moje zdravlje je trajno uništeno, ležim na infuzijama jer mi želudac jednostavno odbija hranu a srce mi je dva puta zatajilo-Treći put neću preživjeti i hrane me preko sondi. Izgubila sam previše kalija u organizmu i nanijela nepopravljivu štetu kad sam popila domestos da konačno sagorim tih zadnjih nekoliko kilograma. Sjećam se kako je boljelo, žarilo i palilo i koliko sam povraćala krvi prije nego sam pala u nesvijest i završila u bolnici ali čak i tada sam računala kako sam izbacila konačno višak vode, hrane i višak svega iz sebe. Tad sam bila najbliže nirvani, sreći i ispunjenju sna da budem vitka. I sad sam na kraju puta jer više nemam šta da izgubim osim života ali sračunala sam koliko je teško moje tijelo pa ću biti prilično lagana, kažu da je čovjek lakši 21 gram kad umre-E toliko je ostalo da smršam. Još samo 21 gram duše koju ću tako sretna izbaciti iz ove debele ljušture, ove školjke sala, mesa, i debljine. Još samo duša da izađe i bit ću tako sretna… Naravno ironična sam. Samo mi je ironija ostala a i nema kalorija u njoj. Šalim se na svoj račun kad mi tanku ruku podigne medicinska sestra i pokušava da ubode venu a ne može je naći-Kad mi vadi krv ja mislim kako sam odmah lakša. Samo da sve izađe iz mene…
Ipak moram nešto još izbaciti iz sebe prije nego mi srce skroz zataji. Prije kraja moram reći kako je počelo. Počelo je kao što sam rekla sasvim slučajno, bezvezno i bez ikakvog cilja osim da izgubim nekoliko kilograma zbog njega. Da se osvetim. Da pokažem koliko sam dobra, zgodna i šta je izgubio. Bila bi sretnija da sam anoreksična zbog sebe a ne zbog njega tad bi bila manja jadnica ali ovako sam gubitnica na svim poljima. Zbog dečka se upropastila, smiju se jake cure, žale me prijateljice a više i ne dolaze da me obiđu. Moja majka je iscrpljena od brige i šokova koje sam joj priredila i nekad čak pomislim kako će i ona biti lakša kad izgubi mene, kao što se gube kilogrami, teret, težina. Ja sam svojoj majci iako ovako lagana veliki teret. Ironija. A kad sagledam sve u svom životu nakon bolesti ironija je najbolja riječ. Nikad nisam bila debela pa je tragedija još veća. Izgubila sam na svim poljima bitku ali rat ću dobiti-Moj rat je konačnih 21 gram duše koji ću izgubiti za koji dan po svim prognozama, kamo sreće da se mrtva mogu izvagati da vidim hoću li zaista biti lakša 21 gram kako kažu neki naučnici. To je jedino ostalo.
Goran je za mene bio momak iz snova. Bila sam naivna. Bio je tek drugi momak s kojim sam osjećala neku povezanost, vodila ljubav i smijala se. Bila sam sretna i luda. Zaljubljena. Osjećala sam leptiriće u stomaku kad bi zazvonio mobitel, dobila poruku ili prošetala s njim. Nisam sigurna koliko je on mene volio ali znam da me volio dovoljno da bude sa mnom tih 11 mjeseci. Nije bio ravnodušan na mene ali njegova ljubav je bila mlaka, nedovoljna i bio je običan dečko kojem sam ja dala više nego što on jeste. Dala sam mu posebno mjesto a zaslužio je samo zarez na listi, jedan u nizu, dečko za vezu, zezanje i zabavu. Bila sam preozbiljna prema svemu tome. Mislila da je to za cijeli život. Mislila sam da je veza sa Goranom za cijeli život jer sam bila neiskusna, mlada i naivna a vjerovatno beskrajno usamljena. Sjećam se kad smo išli gradom i kad bi mi kupio sladoled u omiljenoj slastičarnici, birala sam voćne sladolede zbog veselih boja ne zbog kalorija jer tada nisam ni sanjala da ću u sladoledu vidjeti brojku od par stotina kalorija, računati količinu, volumen kuglice, debljinu korneta i koliko treba da trčim ako pojedem sladoled ili koliko treba da dođem do prvog toaleta da se ispovraćam. Ništa od toga nisam računala. Nisam naravno računala da ću biti bolesna pa nije čudno što nisam računala kalorije. Matematika tvrdi da se sve može izračunati. Ne može. Ništa se ne može izračunati sve je stvar slučaja a računanje dolazi naknadno. Račun se ispostavi tek na kraju. Ovo je moj.
Bio je kišan i tmuran dan. Sarajevo se nije vidjelo od magle, predavanja su trajala od 8 ujutro sve do 6 sa nekoliko pauza, na večer sam trebala ići kod Gorana da prespavam, mami sam lagala da idem kod Samire na spavanje i da učimo za ispit. On je živio sam na svom momačkom spratu koji su mu izgradili roditelji za buduću ženu i djecu. Sad je smiješno. Sad je sve to tako smiješno i jadno. U tom stanu sam ostavila svoje stvari, nekoliko plišanih meda koje mi je poklonio, svoju sliku s mature, mobitel i mnogo odjeće ali najvažnije od svega u tom stanu sam ostavila sebe. Ona nekadašnja ja je ostala negdje zatrpana među svim tim stvarima i ispod kreveta gdje je spavao sa mojom prijateljicom. Taj tmurni kišni dan sam donijela pogrešnu odluku da ga iznenadim i sve već znate. Klasika. Ulazim u stan, oni na krevetu, suze, plač i drama. Pomislila sam da se ubijem, da istrčim i bacim se pod tramvaj ali sam toliko slomljena bila da sam samo sjela na klupu i gledala satima u prazno na kiši… Nisam se uspjela ubiti. Kad sam sastavila sve svoje dijelove natrag i podigla se bilo mi je jasno kako više nisam ista osoba. On je za mene bio mrtav ali moj ponos je bio previše živ da to samo tako ostane. Imala sam dobre prijateljice koje su me tješile, bodrile, šminkale i tjerale da izađem, da mu pokažem kako sam dobra, moćna i kako mogu bez njega. I htjele su za mene samo dobro. Kad sam konačno pristala da izađem, jedna od mojih dragih haljina bila je mala. Prvo sam pomislila da sam je oprala na pogrešnoj temperaturi, da se skupila a onda shvatila da sam se udebljala, ništa strašno, uzela sam drugu haljinu i samo usput spomenula svojoj prijateljici kako sam sigurno dobila nekoliko kila jer sam se tješila hranom nakon prekida i tad je sve puklo. Sve je tad počelo. Cijela mala istorija bolesti koja se nalazi u mom medicinskom kartonu je počela tad, tog trenutka kad sam rekla kako sam se udebljala. Povraćaj rekla mi je ona. Povraćaj i vidjet ćeš kako ćeš izgubiti kilograme za sekundu a on će crknuti od ljubomore kad vidi kako si zgodna. Ne mogu povraćati, fuj, sama pomisao na to mi je bila nenormalna, bolesna. Bulimičarke i anoreksičarke to rade a onda me ona razuvjerila kako i sama ponekad povraća kad se prejede i nema problem s težinom. Najbrža i najlakša metoda mršanja. Ne. Tada nisam ni pomislila na to. Ali klica, sjeme i ideja se stvorila…Šta ako samo par puta povratim da izgubim par kila i da me vidi u gradu kako sam dobro poslije njega? Šta ako samo nekoliko puta izbacim iz sebe hranu kojom sam se tješila i dobila par kilograma? Ništa rekla sam sama sebi. Ništa. Uradi to. I uradila sam…
U našem narodu vladaju čudne izreke koje ne postoje nigdje drugo na svijetu barem ja vjerujem. Najčudnija od svih je ona grozna rečenica koju skoro svaka žena jednom čuje u životu-Jesi se to popravila? U našem jeziku to popravila djeluje kao pokvarila. Popravila se znači udebljala a oslabila smršala. Popravila je negativno a oslabila je pozitivno. Prepolovila se, istopila, iscijedila, opala, sletila… Sve te loše riječi su dobre kad je tema kilaža. Kad ti kažu kako si se popravila to nije dobro. Nitko ne voli da se popravi. Svi vole da oslabe, opadnu, slete, izgube, otope, nestanu… I ja sam nestala. Prvi put kad sam pojela tri kriške čokoladne torte mislila sam da neću moći povratiti ali kad sam se nagela iznad WC šolje i stavila dva prsta u grlo sve je izletilo kao iz šale. Za sekundu sam poništila vrijeme, poništila učinak hrane na svoje tijelo i osjećaj lakoće je prešao mojim tijelom kao tableta za smirenje. Kad povraćaš tijelo izbacuje hormone koji smiruju, osjećaš se lakše, rasterećeno nakon što izbaciš svu onu hranu koju utrpaš u sebe i na kraju postaneš ovisan o tom osjećaju. O svemu postaneš ovisan a najviše o ideji kako konačno imaš moć-Taj osjećaj je u mom slučaju bio glavni. Kad sam povratila osjećala sam se moćno, uspjela sam da vratim vrijeme i poništim nešto kao magija. Kao da je neka čarolija u pitanju. Prilično jednostavno je na kraju. Radi se o osjećaju moći. Postala sam moćna. Iako je Goran bio povod on nije bio i razlog zbog kojeg sam nastavila sa svojim metodama, brojanjima kalorija, ispijanjem tableta i čajeva za olakšavanje i sve do trenutka kad sam prešla na deterdžente, domestos i trenutka moje samrtne postelje. Nisam se mogla odreći osjećaja moći da imam u rukama sve.
Kad me Goran prevario osjećala sam se nemoćnom. Nesposobnom. Jadnom. Nije mi tada palo na pamet kako trebam smršati da bi njega napravila ljubomornim. Ne. Povezanost je došla slučajno. Možda je samo trebao okidač. On je to bio. Čak me posjetio par puta i rekao da me voli. Možda da smiri savjest, možda mu je žao i plakao je. Ne bi mogla da jedem jer bi značilo da sam ponovo slaba, da gubim moć iznad svoga tijela i sebe a nju sam jednom izgubila i radije bi bila mrtva nego pojela nešto. Hrana je za mene izvor zla. Slabi ljudi jedu. Ja nisam slaba. Ja sam jaka dovoljno da ne jedem nikako. Neću da jedem. I što u me više tjerali, nagovarali moj osjećaj moći je bio veći. Bila sam sadista prema samoj sebi a i mazohista jer sam uživala u procesu patnje. Ljudi ne znaju koliko zapravo fizički boli anoreksija kad jednom postane kronično stanje organizma. Mene sve boli, srce, pluća, noge, zglobovi, kičma a čak i očni kapci tanki kao papir. Ta bol me podsjeća da sam živa i da moram smršati još malo dok bola više ne bude. Pitam se koliko je teška jedna bol? Kad već sve matematički i kalorijski možemo sračunati ima li bol težinu? Gubim nit misli, gubim samu sebe na kraju sve do posljednjeg daha i evo opet pomislih-Koliko je težak taj zadnji dah? Jel zaista 21 gram čovjek lakši kad konačno umre?