U intervjuu koji je dao povodom svog filma „10000 B.C” režiser Roland Emerich se požalio kako mu producenti uporno odbijaju finansirati njegov mali intimni film o Williamu Shakespearu, jer za takve njegove filmove jednostavno nemaju novca. Na drugu stranu, kada želi napraviti spektakl, pare ne predstavljaju problem. Iako, kada ih on pravi, ne pravi ih kao obične spektakle kakve viđate skoro pa jednom mjesečno ( šifra G.I. Joe ). Njegovi filmovi su toliko veliki da im se već dao i poseban epitet. Emerichovski filmovi.
Budžet njegovog najnovijeg filma “2012” iznosio je nešto oko 250 miliona dolara i klasični je emerichovski film. U onom najboljem i najgorem što ovaj američki režiser njemačkog porijekla predstavlja u sadašnjem Holivudu. Pet godina nakon skoro pa realističnog “Dana poslije sutra” u kojem je prikazao kako bi to moglo izgledati ako bi se ostvario najgori mogući scenario globalnog zagrijavanja te dvije nakon katastrofe imena “10000 BC”, Emerich se vraća onome što umi najbolje.Uništenju svijeta. Tačnije, predviđenom smaku svijeta koji se treba desiti, da, dobro pogađate, 2012. godine.
Ako ste vidjeli najavu za ovaj film u kojoj je fino upakovano i namontirano ono najbolje iz njega tj. scene destrukcije pojedinih dijelova svijeta, zaboravite na film. Jer scene koje se mogu označiti kao fascinantne i oku godeće traju ukupno 20tak od sto i pedeset minuta koliko film zapravo traje. U međuvremenu, odnosno u pauzama moćnog kompjuterizovanog razaranja svijeta se mnogo priča, svi likovi imaju potrebe da se ispovijede i da svedu međusobne račune jer se približava kraj svijeta što filmu oduzima potrebni ritam ali a što je još važnije i potrebnu dramatizaciju priče.
A ona je tipično emerichovski tanka. Ukratko, šačica heroja, sa kojima se i nemamo vremena identifikovati, bježi pred najavljenim uništenjem civilizacije da bi se na kraju spasili u arkama koje su izgrađene kao tajni projekat za bogate pripadnike našeg roda i očuvali tako egzistenciju čovječanstva.A zašto tajni projekat? E pa zato da sama najava kataklizme ne bi prouzrokovala paniku među stanovnicima koja bi mogla pokvariti planove za efektivno bogaćenje par izabranih. Tako nešto.
Scenario koji supotpisuje sam režiser zajedno sa Haraldom Kloserom, scenarističkim kompanjonom od “10000 B.C” prepun je emerichovskih klišea kao što su razbijena porodica, koja će se usljed frke ponovo okupiti zajedno, patetični američki predsjednik koji spektakularno gine i jedno malo pseto koji će naravno svu tu kataklizmu preživjeti.
Ono što Emerich stvarno najbolje umije, to nam u ovom filmu predstavlja na još većem nivou. Odnosno, u “2012” sve bolje, jače i glasnije leti u vazduh, okreće se, bombarduje i slično. Navikli smo to od njega i to je nešto što prati sve i jedan njegov film još od Dana nezavisnosti.
Sekvence destrukcije L.A su posebno pikantne a da ne spominjemo nosač aviona prigodnog naziva USS John Kennedy kako u naletu cunamija poklapa Dannyja Glovera kao američkog predsjednika. Uistinu divno.
A gdje su glumci u tom svemu? John Cusack se trudi, ali slično kao i Dennis Quaid u “Danu poslije sutra” nema puno šta igrati. Glumci su u Emerichovim filmovima samo zgodna kulisa vizuelno perverznih scena. I nemojte se pretjerano iznenaditi kad vam saopštimo da će se sve dobro završiti. Ali dobro, kao i u svim fimovima ovog njemačkog režisera gledaoce neće biti briga za poginulih pet milijardi stanovnika Zemlje, već ćemo sretni i zadovoljni izaći iz kina, jer je čovječanstvo uspjelo preživjeti zahvaljujući izabranim pojedincima. Baš kao u stvarnom životu, smrt plebsa nam neće značiti ništa.