Maturirala sam ‘96, kao izbjeglica u Baru. Nisam imala ništa lijepo za obući, a ni obuti. Okej, rekla sam sebi, idem u farmericama i muškim čizmama, nekakvim cokuletinama, jer sam žensku obuću prerasla još u osnovnoj školi. Međutim, tada je mama, par stotina kilometara dalje, suznih očiju rekla tati „ja idem da ispratim svoje dijete na maturu“, i od malo maraka koliko je tada iznosio imetak moje porodice i nekog materijala koji je imala u kući, osigurala je da mi komšinica sašije haljinu po mjerama koje sam javila telefonom, a u Peku je kupila nekakve mokasinice, koje nikad u životu ne bih obukla, i koje su mi bile dva broja premale, pa sam ih dva dana pred maturu nosila obućaru da ih rasteže na nekoj spravi za mučenje. I došla je u Crnu Goru, kupila mi italijanski grudnjak, haljina mi je legla kao salivena, a cipele…pa uspjela sam u njima doći do restorana i otvoriti ples, a ostatak večeri su provele ispod stola dok sam ja plesala bosa i skakala po šanku. Bila sam mlada, lijepa, vitka, i vesela, i uživala sam u fantastičnoj maturskoj večeri koju ću pamtiti naredna tri života.
Nakon deset godina sam već bila nazad u Sarajevu, zaposlena, ali opet u takvoj situaciji da nemam svečane odjeće ni obuće, a i auto, kojim sam se trebala dovesti do Bara, bio je crveni jugo sa naljepnicom „prodaja i servis plinskih bojlera“ koji sam dobila od tate kao nagradu za završen fakultet. Pisala sam blog tada, i iz zezanja objavim kako prodajem usluge ne bih li skupila para da se dotjeram za proslavu. Javi mi se i mušterija za uslugu „čitam novine u kafani pod vašom zgradom“ po cijeni od 9,99 eura, pa sam nešto i zaradila pritom upoznavši jednog od najfascinantnijih muškaraca u životu. To nije bilo dovoljno za dotjerivanje, pa sam iskopala nekakvu hipi bluzu u koju sam i udebljana mogla stati, a brat iz Amerike mi posla lovu da iznajmim neki normalan auto. Otišla sam obučena onako, ništa posebno, u malom citroenu, i tih par dana u gradiću moje mladosti sam provela odgovarajući na pitanja sa „nisam se udala i nemam djece“. Provela sam se okej. Najviše me porazilo što je govore te večeri držala drugarica iz razreda koja je vjerovatno jedna od najglupljih žena koje sam u životu upoznala, a koja je te večeri imala poseban status jer je bila najbogatija, dobro se udavši, što je nije učinilo ništa pametnijom ni zanimljivijom.
Prođe otad još deset godina. Još uvijek se nisam udala, i još uvijek nemam djece. Pare nisu problem, para ima. Za putovanja koristim 14 godina starog puntića koji nije dobro očuvan. Koristim najjeftiniji smarfon koji je mogao da se kupi, sad bih već i našla nešto svečano među odjećom, ali to tako rijetko nosim da bih se morala podsjetiti šta imam, i gdje mi uopšte stoji. Vrlo moguće u nekoj od kutija u starim prostorijama između kokošinjca i garaže za traktor.
Jutros sam ustala u sedam, prevodila do 11, pa sam obukla muške podgaće od filca preko helanki, neki iscjepani džemper i uskočila u gumene čizme da idem sijat paradajz. U neka doba sam morala do poljoprivredne apoteke po najlon, a mi seljaci to obavljamo bez presvlačenja i dotjerivanja. To je taj komfor seoskog života – ne dotjeruješ se za izać iz kuće, čak naprotiv. Oblačiš stare i HTZ stvari jer gaziš po govnima domaćih životinja, blatu, kojekakvom smeću, po tebi skače blatnjavi pas koji se uvaljao u kakvu crkotinu, ganjaš odbjegle jaganjce, zakivaš tarabe, premještaš stare bačve, i tako dalje, a kad ti šta zatreba iz prodavnice, ideš takav kakav si, jer je to normalno, i svi oko tebe tako izledaju, jer svi tako žive. Tako se na selu taj „domaći“ prostor u kojem možeš biti svakakav širi, pa obuhvata ne samo kuću, već i imanje, pa i selo, pa i nekoliko susjednih sela ako toga što tražiš nema u lokalnoj prodavnici, tako da se tek odlazak do grada smatra razlogom za dotjerivanje.
Samim tim fokus nije na onome kako izgledaš, već na onome šta si i šta radiš.
Ja sam ona koja je danas svojim jeftinim telefonom snimala interakciju između psa, mačke, kokošaka i ovaca. Stojim u blatu do koljena, miluje me sunce, cvrkuću ptice, a vrijeme kao da stoji dok u nekom zenu gledam psa Švrćka kako maltretira mačku Samantu pokušavajući da je dokuči sakrivenu ispod auta. Pa onda malo motičica, pa bilježi koja leja je volovsko srce, koja plavac, a koja kapitalac. Pa mogla sam posijat i malo cvijeća, peršuna i vlasca u saksije, pa mogla sam izvuć i neke stare gajbe ispod čardaka, a moram i povisit tarabicu od ograde da kokoške ne bi mogle prelijetat u baštu, i već je vrijeme za pravit ručak. I tako prođe dan. To ja radim, to je moj život, to je meni moja borba dala. Da mi vrijeme stoji, da mi cvrkuću ptice, da majstorišem, kopam, popravljam, drndam, da sam opuštena, neopterećena površnim, ispraznim, ostavljanjem utiska, robnim markama…
Ali opet, čoek je društveno biće, na deset godina mature možeš doć i onako, a na dvadeset već trebaš pokazat da si nešto u životu postigao. Kome će ovo moje izgledati kao postignuće, a kome kao tužna sudbina? Pa pomislim hoću li puntom na proslavu ili novijim audijem. Audi vozim kad sam na selu, njega bi u gradu ukrali, obili, najvolim ga parkiranog u avliji. ili da ne rizikujem već iznajmim nešto. Ili da ipak idem puntom, hardkor, onako ofucanim, sa sve ponjavicom na sjedištu, šta me briga, eto nek misle šta hoće. Što se odjeće tiče, najradije bih obukla nešto što sam sama sašila, ako stignem. Imam posla oko uređivanja dva stana, pa jedne dječije sobe, pa mi valja naslikat morskih prizora za neku galeriju u Umagu, vrijeme curi, a proljeće me sve više vuče vani, u blato, a sve manje drži u radionici pored mašine i štafelaja. Ajme, velim svom crnogorskom drugu preko četa, opet ću bit najgrđa i najnedotjeranija od sve raje.
Ma budi to što jesi, napisa on.
Malo li je? – doda, i dobrano me zamisli.
Pojavnost hara. Od fejsbuka nadalje, kreiramo profile, sklapamo kolaže statusima o tome koliko smo lijepi, uspješni, voljeni, zabavljeni, srećni, a na svakih nekoliko žena jednu kući mlate, markirano se kupuje od šanera, na kredite, posuđuje, lažira, predstavi nema kraja, i ko se od svega toga odmetne i nije toliko svoj i autentičan koliko skoro pa nepristojni čudak koji svojom lafo ekscentričnošću želi da prikrije da se u životu baš i nije snašao.
Ne bih baš došla na proslavu u blatnjavim čizmama sa kistom zataknutim za uvo, ali ne bih se posebno trošila i sekirala oko toga kakva ću se pojavit. Gdje je sredina, ostaje mi da skontam. Pomislim kako bi možda bilo najbolje da me i ne pozovu. Mali razmaženi mizantrop u meni bi zacijelo odahnuo.
Šta reći – čovjek treba biti zadovoljan sobom i svojim životom? Vraga zadovoljan, nikad nisi zadovoljan, uvijek bi nešto na sebi promijenio, neke prošlosti drugačije odradio, a život, nemam šta da budem zadovoljna kad u njemu ima toliko bola i patnje, sranja i stradanja, a tako je svakome. Možda reći – čovjek treba da je u miru sa sobom i svojim životom. Mir kao suprotno od frustracija. Mir, kao nirvana, kao ništa, kao posmatranje svijeta oko sebe, kao težnja da posjeduješ što manje a stvaraš što više, i što stvoriš da odmah ide drugome. 20 godina znanja, rada, iskustva, truda, da bi postigao svoje cijenjeno ništa. malo li je 🙂