Razmišljam da li da pišem o tom 2. maju 1992 godine ili ne? Pisat ću, ali ne iz perspektive direktnih učesnika ,već iz moje perspektive.Da, imam popriličan broj godina i fantastično se sjećam tog proljetnog dana.Ne, nisam tada bila u Sarajevu.I nije ,kao kod većine koji su „bili vani“ slučaj htio da ne budem u Sarajevu već moj babo.On je ( srećom) onom čvrstom roditeljskom riječju odredio mjesto gdje ću ja i ostali iz moje obitelji biti tog dana i još mnogo dana kasnije. Bila sam u BiH, ali nekoliko kilometara dalje od Šehera.
Kao i svi građani ove države čamili smo u to vrijeme od jutra do sutra ispred TV, a kad bi u sitne sate čak i Senad Hadžifejzović otišao malo prileći, mi smo palili radio i nastavljali primati informacije. Ovo je bio direktan prijenos rata. Tog dana smo saznali da je Predsjednik zarobljen. Još se sjećam moje tetke koja je jauknula na informaciju da je sa Predsjednikom zarobljena i njegova kćerka Sabina.Nije moja tetka poznavala ni Sabinu ni njenog oca, ali ženska i roditeljska solidarnost su učinili da je uzdah i jauk ispuštan za ženskim djetetom.Jest da je gospođa Sabina u to vrijeme bila daleko iznad uzrasta djeteta…ali za istinske roditelje dijete je dijete pa čak i kad ima svoje dijete.
Mi mlađi nismo mogli suspregnuti smijeh kada je Ejup Ganić govorio: „Alija ništa ne potpisuj, sada sam ja Predsjednik.“ Kasnije moj prijatelj je parafrazirao Predsjednika: „Stjepane, Stjepane daj mi Kljuića…“
Da, nismo shvatali zašto su stariji ozbiljni, zašto su naš smijeh presjekli ljutitim pogledima. Nismo shvatali šta se dešava.
Tog dana izišla sam u šetnju malo dalje od kuće u kojoj smo stanovali. Bože blagi! Nikad u životu ni prije ni poslije nisam uočila toliku ljepotu u zelenilu trave, u beharu, u kamenu…u vedrom nebu i tankom oblačku.I zemlja je bila prelijepo smeđa.A miris! Još ga osjećam.Miris života, ljepote, miris za koji sam u trenutku pomislila da je sigurno posljednji proljetni miris u mom mladom životu.Rat i ubijanje je počelo. Ko zna šta i mene čeka.Sjećam se da su mi suze stale, ne u oku već u grlu.Bila sam sama i rekla sam:“Bože ,ne želim da umrem.Želim da živim i ja i moja porodica i onaj dečko sa lijepim crnim očima koji me inače ne gleda, ali želim da živi ,da mu bude dobro…Želim da živi i moja domovina.Jer, gdje ću ja?“
Preživjelo se i doživjelo svašta, vidjela i ljudi i neljudi, bila i gladna i bosa i uplašena i ljuta.I uplakana.
I sve je prošlo.
Svako ima svoje mezarje ili groblje, svoje spomenike ili spomen obilježja i dogovorno ili prećutno teritorijalno su razgraničena.
A eto za Dobrovoljačku se otimaju obje strane.Svaka iz svojih razloga.I učit će Fatihu i polagat će cvijeće.Svaka svojim mrtvima.
Pitam se šta bi rekli oni tada poginuli i pripadnici Armije BiH i vojnici JNA da mogu, da imaju mogućnost ustati , razgledati i u jednoj rečenici izraziti mišljenje o povodu za rat, o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o uzroku svoje smrti, o miru, o poslijeratnim dešavanjima, o liderima koji imaju samo dobru volju da budu lideri, a nijednog kvaliteta,o životu ovdje?
Možda bi se bez riječi okrenuli i vratili u svoj mir?Ili bi oni temperamentniji ipak nešto opsovali prije povratka?Samo sumnjam da bi se iko rahat okrenuo i vratio.
Dvije ratne godine sam provela u Sarajevu. To je posebna priča.Za neku drugu priliku.Sad završavam.
Heroji Sarajeva i Bosne i Hercegovine ma gdje pali, i iako sigurno niste pali za ovo što danas imamo neka vam je rahmet i lahka zemlja Bosanska.