Kažu da je historija učiteljica života. E pa, mi Balkanci smo živi dokaz kako se čak ni na vlastitim greškama ne umije izvući pouka. Čak štaviše, onaj koji bi se usudio praktično primijeniti tu izreku i ukazati na istinu, ma koliko bolna bila, bivao bi etiketiran kao domaći izdajnik i otpadnik roda svoga. Ona se na Balkanu često znala poigrati sa značajnim datumima, naročito onim crnim, olovno teškim i nekim od ratova zapečaćenim. Upravo se to desilo na primjeru osamnaestog novembra te mračne 1991. godine, kada su u istom danu, ali na sasvim drugačijim lokacijama, odvijana dva događaja koja će redovno naći svoje mjesto u brojnim analizama posljednjeg balkanskog krvoprolića s početka 90-tih, naročito onih u vezi sa hrvatskim narodom. Naime, dok su posljednja puščana zrna bivala sve tiša i tiša u okolini grada Vukovara, što je simboliziralo njegovu kapitulaciju, istovremeno se u hercegovačkom mjestašcu Grude odvijao sastanak koji će u godinama poslije biti obilježavan kao dan nastanka projekta odgovornog i sudski presuđenog za masovne ratne i zločine protiv čovječnosti – Dan Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. I tako dođosmo do dvije krajnosti i apsolutne nejednakosti. Politički lideri stranaka sa hrvatskim predznakom danas u isto vrijeme i slave i nariču, i veličaju dokazane zločince, njihove nikada zaboravljene krvave mape, a ujedno i suosjećaju sa Republikom Hrvatskom, prisjećajući se vukovarskih žrtava i stradanja Grada heroja.
Okačene zastave i blještavilo najavljenog vatrometa neće riješiti egzistencijalna pitanja običnih smrtnika niti ublažiti njihove patnje, mada će zasigurno među njima biti mnogo onih lako potkupljivih hljebovima i igrama ovakvog kalibra. Takvima nema pomoć i zahvaljujući njima, ali i muku većine njima suprotnih (nas!), danas nam sudbine kroje profašističke stranke od Triglava do Vardara. Ništa od tog dobro osmišljenog lutkokaza neće ispuniti praznine želudaca i učiniti da se nepobitno kretanje ka sunovratu naglo zaustavi. Slijepo i licemjerno glorifikuju krvlju uprljanu ideju mikro paradržavice serviranu im od strane izabranih pastira, bolje rečeno ložioničara, koji se uvijek pobrinu podgrijati i pravovremeno tempirati atmosferu kada ustreba. Zar je moguće u jednom umu objediniti iskreni senzibilitet spram jednog i potpunu lišenost razumijevanja prema drugom, identičnom zločinu? Kada smo to postali zvijeri i monstrumi, pa tražimo i pravimo razlike između težine isplakanih suza srodnika svih ovdašnjih žrtava proteklih prokletih sukoba, ocjenjujući koja od njih više, koja manje, a koja pak nikako ne vrijedi, koja je to iskrenija, bolnija…
Pogledi na svijet oko nas kroz dioptriju naočala fašizma nikada ne mogu izroditi ništa drugo sem novih grobova, ukopa, masovnih grobnica, kostiju, tragedija, sjećanja, tuge i jada. Odakle nam pravo uskraćivati sadašnjim i budućim pokoljenjima sigurno i normalno odrastanje? Ko je taj koji polaže monopol na poigravanja sa tolikim brojem sudbina? Ključne aveti 90-tih ispratili smo na vječni smiraj, barem fizički. Pa zar da štampamo i umnožavamo neke nove, po njima skrojene modele, daleko radikalnije i brutalnije? Do kada ćemo pobogu prihvatati činjenicu da smo predgrađe moderne civilizacije i da se gušimo u ovoj smrdljivoj balkanskoj bari već punih 20 godina?! Ne znam za vas, ali meni je odveć muka od crnih statistika i mračnih godišnjica na TV ekranima. Jasno mi je da se ne može iz ove kože i da je dug put hvatanja priključka za 21. stoljećem pred nama, ali svejedno odbijam biti pesimistom i prepuštam se uvjerenju da ću uskoro gledati armije klinaca i klinki neopterećenih djelima njihovih prethodnika sa kojima će im jedina konekcija biti u vaspitne svrhe spominjane mračne stranice prošlosti. Mir i ljubav su za sve, o da, jer treba mi ljubav da ostanem zdrav, druge nemam!