Svi mi maštamo, jel’? Ma u kakvim da smo problemima, ili ma u kakvoj sreći, uvijek ima ono jedno zrnce nade ili zrnce sjete koje govori ”E, da mi je…”
Ja sam u sred neke žudnje za ljubavlju. Možda sam predugo sama, možda me more materijalni problemi pa mi treba kompenzacija, možda se previše puta u toku dana osmjehnem na šale koje mi nisu smiješne, možda previše vremena provodim sa providnim ljudima… Ne znam do čega je, ali eto usmjerih svoja maštanja na glumca. A gdje drugdje?! Nije lijep pretjerano, nije ni ružan, i nije njegov fizički izgled ono što me privuklo, nego nazreh jednu trun ludila ili traženja u njemu, trun sasvim poznatu.
Odem na koncert Bojana Zulfikarpašića, sjajnog i meni do tada apsolutno nepoznatog. I uživah u koncertu beskrajno. Kad u nekom momentu, na bini, u uglu, pojavi se neki tip. On, Glumac. Zavali se u fotelju, natoči piće, zapali cigaru, i onako nezainteresovano, i kao da nije na bini na kojoj se održava koncert pred punom salom Sava Centra već u nekom nižerazrednom baru, odsutno lagano udara ritam rukom i pijucka svoje piće. Bože, pa to je džez, pomislih. Krenuše od tad moja maštanja, polako i neprimjetno mi se prikradajući, u trenucima sjete.
U jednom nastupu hrabrosti i odsustva mozga, rješih da mu pošaljem fb poruku. Idiotski, znam, ali eto tad mi se učinilo kao dobra ideja. Tu i tamo sam voajerisala, jer fb je sjajno mjesto za to, a njegov profil otvoren, i sve što je imao da izjavi dopalo mi se i činilo nekako blisko. Osim naravno opaski o fudbalu, tu nemam pojma o čemu se radi. Elem, napišem ja njemu poruku koja je, naravno, sva bila u smislu ”Kako ste Vi divni” sa sve ovim ”Vi”. I, opet naravno, i ako je i pročitao vjerovatno je pomislio ”Još jedna budala” i to je to. Ja se, kao i svaka budala, nadah par dana, kao odgovoriće, možda nije vidio i tako to, a onda napokon zaključih da, prije svega, ni ja ne bih odgovorila na tako nešto čak iako bi bila polaskana, a neka sam obična, svakodnevna osoba. I završi se tu moja ljubavna saga u stilu Džejn Ostin.
I danas baš, dok sam pila kafu i čituckala novine, na tv-u serija u kojoj On igra Džonija. Novine izgubiše na zanimljivosti, a moja se pažnja priljepi za tv. I ide scena, kao on i njegova djevojka u krevetu, i ljube se, odnosno razmjene par poljubaca. Trnci su mi prošli kroz kičmu, u današnje, nimalo romantično, sasvim nesenzualno, sparno jutro pod oblakom.
Nastavila sam sa svojim danom, ugasila tv, otišla na pijacu, napravila ručak, malo pospremila, pročitala koji redak knjige, fenomenalne, a sve mi u glavi ti poljupci. Kao da ne glumi, kao da stvarno želi, tako ljubi Glumac.
Negdje na njegovom fb profilu napisao je kako će sve da radi za ženu koja pristane da pegla košulje, a neko od drugara mu je odgovorio da manekenke koje on voli nisu za to. E jbg.
Ja sam iz kuće gdje se o muškarcima uvijek brinulo kao da su djeca, i peglala sam košulje od kad sam bila u stanju da držim peglu. Iako i gen nekog od buntovnih predaka se kod mene lijepo primio pa sam se odmetnula u Beograd, u potrazi za sobom. Ali koliko god daleko da odeš, od sebe ne možeš, i ja tako maštam da nakon svih traganja, biću i ja nečija žena.
I maštam naveliko, i kad ga tu i tamo sretnem u gradu, trudim se da ne padnem u nesvijest i da budem normalna osoba koja kapira da je on samo ljudko biće, kao i svako drugi, samo se bavi poslom pod reflektorima. Ali ja i ne želim da padnem u nesvjest zato što je On glumac, nego možda i uprkos tome, jer je duhovan i u traganju. Iako, s obzirom na taj detalj manekenki, reklo bi se i u teranju. Iako, reče onomad kako misli da je sex ubio romantiku. Možda onda ipak … Ona me trun bocka.
I tako, Džejn Ostin se ne pojavi, od mene nikad manekenka a od Glumca nikad muž s košuljama. A evo i već je popodne, sad kafa, malo ćakulanja, neki film, spavanje, sutra na posao, ludi šef, čudni ljudi i eto.
Baš neka sparina danas.