11-og septembra 2001 godine negdje oko petnaest sati ušla sam u kafić Shark.Naime, dogovorila sam se sa prijateljicom da tu popijemo kafu nakon posla.Zatekoh više gosta nego inače,a konobar je naslonjen na šank buljio u tv postavljen u lijevom uglu.CNN je prikazivao ulice Njujorka, Vašingtona….dim i metež…
Ništa mi nije bilo jasno dok mi konobar u kratkim crtama ne ispriča da je „neko nap´o Ameriku“.Čudim se:“pa ko smije Ameriku napasti!? Da nismo mi ne d´o ti Bog dragi!?“ „Nismo“-odgovori konobar kao dobro obaviješten izvor-Svemirci su…“
Tih narednih nekoliko sati i dana gledali smo svi Ameriku, saosjećali s njom, a bilo je i onih koji su rekli:“ pa vidite kako je bilo nama dok ste se vi zahebavali po Vašingtonu, Ženevi, Dejtonu…i kad smo kao prosvjetljenje slušali „mi smo samo krvava mrlja na bjelosvjetskom tv-ekranu…“
Kao da smo ovim stihom shvatili neshvaćeno, dokučili nedokučivo…
A ja se 11. septembra i narednih dana nisam mogla oteti utisku da se predsjednik Amerike raduje „krvavoj mrlji“ u svojoj zemlji, raduje se napadu kao kecu na desetku.
Amerika mora uzvratiti udarac!
Amerika je uzvratila udarac!
Amerika još uvijek uzvraća udarac!
Da. U ime novca i moći sve je dozvoljeno.utrošiti milijarde dolara za milijarde milijardi profita od droge, nafte…ubiti hiljade i hiljade nedužnih, učiniti siročićima hiljade i hiljade djece.A nakon što postanu i ostanu siročići postat će žrtve svega i svakoga.
Suzbiti terorizam terorizmom.
Požar gasiti benzinom.
Žrtvovanjem jednog života za spas drugog.
I kako onda pričati i ima li uopće smisla pričati o suzbijanju terorizma ,ako to i jeste nekome cilj, kad se primjenjuju ista sredstva i metode i u antiterorističkim akcijama kao i u terorističkim?
Više od dvije hiljade žrtava tog 11. septembra su bili samo krvava mrlja onima zaduženim za skupljanje novca i moći kao što smo i mi u BiH bili od 92 do kraja 95-te.
Ali žrtve su samo žrtve i uvijek i svugdje su žrtve: i u Americi i u Bosni i Hercegovini i u Iraku i u Afganistanu…i njih niko ne pita ni za šta …i uvijek su iskorištene za nešto što ni nalik nije na ono za šta su poginuli.Odnosno za što su mislili da ginu.
Zato danas dok gledam vijesti, čitam nekakve izvještaje, slušam nekakve zvaničnike usta punih velikih riječi i žrtava,ali nekih i nečijih drugih žrtava, ne njihovih ličnih,ne mogu a da ne pomislim i ne izgovorim, poistovjetim se sa svim žrtvama bilo koje boje i vjere :
MI SMO SAMO KRVAVA MRLJA NA BJELOSVJETSKOM TV- EKRANU…