Prijatelju, u ovom trenutku sjetih se rijetke drage osobe u svom životu i odlučih ti napisati SMS. Ali vraga, imam samo 11 feninga kredita, premalo za sve što ti imam reći, za sve što se desilo do sada od kad se nismo čuli. Prerano si otišao, otišao si da ne gledaš ovaj svijet, koji nije bio za tebe, a svakim danom shvatam da nije ni za mene. 11 feninga, 160 slova koja ne mogu opisati prazninu u mom životu koju si napravio svojim odlaskom koja je još uvijek tu, tamna, dio slagalice koji fali. Mnogo je ljudi, prijatelju moj, prošlo kroz moj život, donoseći tek priviđenje radosti i trenutni bijeg od stvarnosti, od smrada koji se uvukao po kožu i širi se. 11 feninga, mogao bi kupiti jednu cigaru, ispušiti je sjećajući se dana kad nismo imali više, jednu cigaru dijelili smo na pola u pauzi između časova. Ti petominutni razgovori uz sarajevsku drinu bili su naš dio dana, dio u kojem smo stvarali svoj svijet, svoju filozofiju, neki drugi život. Ljudi su okrutni prijatelju, danas mnogo više nego smo mi znali prije 12 godina, možda nismo htjeli vidjeti, možda su bili i gori. 11feninga, gutljaj pive, pive koju smo pili na stepenicama iza pozorišta sa ostatkom društva možda po poslednji put istinski sretni i bezbrižni. Imali smo hiljadu i jedan san, hiljadu i jednu ljubav, jednu koja nas je vezivala tako jakom vezom koju i danas osjećam, ljubav prema rokenrolu. E prijatelju koliko smo sati proveli slušajući i pričajući o velikanima te muzike, sate koji su prolazili kao minute nismo primjećivali, nisu nam bili bitni imali smo ih na pretek, imali smo 17 godina. Te dane, te bezbrojne dane čini se da si potrošio prije mene. Ukrali su ti ih. 11 feninga, tek zalogaj hljeba koji smo dijelili na školskim odmorima sa ostalima. Dijelili smo sve. Ljudi su danas drugačiji prijatelju moj, imaju čitavu veknu, ali ipak otimaju, otimaju taj poslednji zalogaj onima kojima je to poslednje ostalo. U pravu si, ljudi su postali gori. Nema više naših ljudi, otišli su negdje za tim zalogajem hljeba da se bore da im ga ti sa čitavom veknom ne otmu. Nema više našeg stepeništa, školskih odmora, sarajevske drine i limenke pive. Životi su im se razišli na različite strane. Možda se više i ne sjećaju svega toga, možda se ne sjećaju ni tebe ni mene. Tako je i bolje. 11 feninga, 160 slova, možda bar da imam par slova više, možda bih ti mogao reći, opisati, stanje moje duše dok gledam kako ljudi oko mene, ljudi kojima sam vjerovao, naivno, po ko zna koji put ruše moj svijet. Prijatelju moj, bolje je što ne vidiš ovo, tvoj svijet ne mogu srušiti, ne mogu uništavati tvoj duh, bezobzirno kao da gaze suhi list koji je tek pao sa drveta. Nemaju pravo! List je imao priču, svoj život, svoj svijet. Ne može se tako gaziti po nečijem životu bez obzira, bez posljedica. Nisam se bunio, neka, možda oni to tako trebaju, možda je to njihov život, put koji moraju preći, jer prijatelju moj svi mi imamo put. Neko duži neko kraći, tvoj je bio prekratak. Neću im zamjeriti ništa, ni sarajevsku drinu, ni zalogaj hljeba, ni gutljaj pive, ni razočarenja, ni bol koju stvaraju, ni to što su me zaboravili, ali prijatelju moj nikad im oprostiti neću što su tebe zaboravili. Eto, sad ovo ne mogu poslati tebi, nemaš broj na tom ljepšem mjestu ne mogu poslati u jednom SMS-u od 11 feninga, od 160 slova, ma do đavola, idem dopuniti račun i poslati nekome, da ispričam priču, o prijateljstvu, o životu i jednom vremenu.
…Bojanu V