U Bosni i Hercegovini, nasilje u porodici često se prepoznaje tek kada postane vidljivo golim okom.Sinoć je Banjalučanka Zora Javorac ispričala svoju priču i objasnila kako je, nakon 28 godina nasilne zajednice, uspjela pobjeći i prepoznati obrasce psihološkog i ekonomskog nasilja kojem je bila izložena. Zoru je u ambulanti porodične medicine primila doktorica Svjetlana Simić, koja je reagovala pravovremeno, prepoznala nasilje i omogućila joj zaštitu.
Na trećem panelu „Kad procedure sretnu stvarnost“, koji je organizovala Fondacija Udružene žene, pred publikom su dvije žene progovorile o onome što statistike i službeni izvještaji ne pokazuju. O dugotrajnom propadanju žene dok svi u njenom okruženju, pa čak i porodica i prijatelji, žive u iluziji „savršene“ stvarnosti.
Nasilje je počelo na početku Zorinog bračnog života i trajalo punih 28 godina. U početku ga nije prepoznala niti nazvala pravim imenom, jer je predstavljano kao „briga“ ili „ljubav“. Prvo je došao nadzor, zatim kontrola, a ubrzo i zabrane, počev od oblačenja, preko kretanja, do druženja.
„Tokom zabavljanja bio je pažljiv i prijatan. Ali nakon vjenčanja sve se promijenilo. Kada pričam o svom iskustvu mladim ženama, kažem da ‘muž umre dan poslije vjenčanja’. Umire čovjek u kojeg su se zaljubile, a pojavi se nasilnik koji se osjeća ovlaštenim da upravlja životom žene“, ispričala je Zora.
Nakon psihičkog maltretiranja i kontrole, uslijedilo je i ekonomsko nasilje. Iako je bila zaposlena, Zora nije mogla raspolagati vlastitim vremenom ni novcem, jer ju je muž uvjeravao da „ne zna“. Uz sve to, alkohol je bio gotovo svakodnevno prisutan u životu njenog supruga.
Prelomni trenutak dogodio se kada je suprug fizički nasrnuo na Zoru, a u njenu odbranu stalo njihovo tada 24-godišnje dijete. Te noći Zora je pobjegla kod svoje majke i više se nije vratila.
Sljedećeg dana otišla je u ambulantu porodične medicine kod doktorice Simić i progovorila o svemu što je trpjela godinama.
„Doktorica je odmah vidjela da sam u teškom stanju i prepoznala da se radi o nasilju. Pozvala je sigurnu kuću, prijavila slučaj i omogućila mi zaštitu. Tek kada sam bila fizički i psihički stabilizirana, počela sam shvatati razmjere onoga što sam prošla“, prisjetila se Zora, ističući apsurd koji mnoge žrtve nasilja prolaze, a to je da se nasilnik se u društvu predstavlja kao brižan suprug: „Dan prije nego što sam otišla u sigurnu kuću, moji prijatelji su sjedili s njim na kafi, a on im je pričao kako mu je brak savršen“.
Doktorica Svjetlana Simić, specijalistkinja porodične medicine, koja je sinoć predstavljala najbolju verziju zdravstenog sistema, istaknula je da je Zora toga dana bila u stanju šoka: „Samo je sjela i počela plakati. Takvu sliku ljekar ne zaboravlja. To nije bio pacijent. To je bila žena na granici pucanja. Odmah sam pozvala sigurnu kuću i obavijestila Centar za socijalni rad. Brzo smo reagovali“.
Zdravstveni radnici ponekad su jedini koji mogu uočiti nasilje iza zaključanih vrata.
Međutim, kod psihičkog nasilja postoji zakonska prepreka jer ljekar ne može prijaviti psihičko nasilje bez saglasnosti žrtve, iako ga prepoznaje kroz simptome poput naglog gubitka težine, nesanice, tikova, povraćanja, paničnih napada ili gubitka apetita. Fizičko nasilje sa druge strane ima obavezu prijaviti i evidentirati u medicinskoj dokumentaciji, uključujući fotografije povreda i, po potrebi, detaljnu dijagnostiku u UKC-u.
Simić navodi da nasilja ima- raznih oblika, a govorila je i o slučaju nasilja koji je otkriven kod djevojčice koja je trpjela nasilje od oca i imala stalne urinarne infekcije.
„Sudbina žrtve zavisi od toga na koga naiđe onog dana kada odluči progovoriti“, rekla je Dragana Miljković, socijalna radnica iz Fondacije „Udružene žene“ i voditeljica panela. Pokazuju to iskustva sa terena, pojašnjava, jer je Sistem godinama bio neizgrađen. Ni policija, ni centri, ni zdravstvo nisu imali jasne protokole. Nasilje u porodici se nije učilo ni na fakultetima. “Kada žene konačno progovore, često ih odbije prva institucija na koju naiđu. A velike su šanse da poslije toga nikada više neće pokušati“, objašnjava Miljković dodajući da porodica ponekad stane na stranu nasilnika. Jednoj ženi, navodi, djeca su otvoreno rekla: „Tata je uvijek bio dobar s nama. Ti si kriva što si ga prijavila.“ Društveni pritisak i strah od osvete dodatno otežavaju situaciju.
Sve panelistkinje, zajedno s publikom, složile su se da je edukacija mladih ključna. „Kad mladi čuju istinite priče, drukčije gledaju na ljubomoru, zabrane i kontrolu“, kaže Zora dodajući: „Nasilje se danas maskira u ‘brigu’. Treba ih naučiti da briga ne boli. Nasilje boli“.
Sve ove priče pokazuju koliko žrtve često ostaju same i koliko reakcija institucija može varirati. Zora i druge žene ističu važnost pravovremene podrške i prepoznavanja različitih oblika nasilja. Ljudsko lice i empatija u institucijama jednako su važni kao profesionalnost i procedure, kako bi žrtve osjetile sigurnost i razumijevanje. Samo takav pristup može osigurati zaštitu žrtvama i odgovornost nasilnicima.