Praznici koji su iza nas ostaće upamćeni po epskim gužvama na graničnim prelazima Bosne i Hercegovine, gdje se na izlazak iz zemlje čekalo i po deset sati. Kilometri kolona, nervoza i iscrpljenost putnika ponovo su otvorili staro, ali bolno pitanje: znaju li naši ljudi koji žive i rade u inostranstvu gdje im je zapravo dom i gdje pripadaju?
Odlazak iz BiH u posljednjih desetak godina poprimio je razmjere prave epidemije. Najviše ljudi, naročito iz sjevernih dijelova Republike Srpske i Cazinske krajine, odlazi u Sloveniju, dok su Austrija i sjever Italije takođe među najčešćim destinacijama. Blizina zapadnih zemalja omogućava česte dolaske kući – za praznike, vikende ili godišnje odmore – pa se čini da mnogi nikada nisu ni otišli, prenosi Srpskainfo
Da je taj privid varljiv, pokazala je pandemija virusa korona. Tokom lokdauna u Italiji, sela oko Čelinca, poput Ukrine i Brabešaca, naglo su opustjela. Većina mladih ljudi iz ovog kraja radi u okolini Padove, a prije pandemije redovno su se vikendom vraćali kući. Kada su granice zatvorene, stariji su ostali sami, a stvarne razmjere iseljavanja postale su vidljive.
Preciznih statističkih podataka o takozvanim „vanjskim migracijama“ gotovo da nema. Jedina zvanična brojka odnosi se na državljane BiH koji su odjavili prebivalište, a takvih je oko 2.000 godišnje u oba entiteta – što je daleko od stvarnog broja ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom.
Popisa stanovništva nije bilo već 13 godina, a procjene se i dalje zasnivaju na podacima iz 2013. godine, uz prirodni priraštaj. Vanjske migracije u tim računima gotovo da ne postoje, pa se s pravom može reći da danas zapravo ne znamo koliko ljudi stvarno živi u Republici Srpskoj i BiH.
Posebno je teško procijeniti broj onih koji su otišli, ali nisu „zaključali kuću“ u zavičaju, kao i gastarbajtera čije su porodice ostale kod kuće. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u posljednjih deset godina u Sloveniju je otišlo više od 125.000 radnika iz BiH. Među njima su desetine hiljada ljudi koji svakog vikenda, ili barem nekoliko puta mjesečno, prelaze i po hiljadu kilometara kako bi proveli dva dana sa porodicom u Banjaluci, Prnjavoru ili Mrkonjić Gradu.
Mladenka Sarić iz Doboja, koja već tri godine sa porodicom živi u Novoj Gorici, kaže da se iskustva razlikuju, ali da se ipak mogu uočiti jasni obrasci.
– Ljudi koji rade slabije plaćene poslove uglavnom žive za tih nekoliko dana u godini kada dolaze u zavičaj i sanjaju povratak u penziji. Oni obrazovaniji, koji rade u struci, češće grade budućnost u Sloveniji – kaže ona.
U ovom migracionom mozaiku posebno mjesto zauzimaju penzioneri, sezonci i studenti koji dio godine provode u BiH, a dio u inostranstvu. Tako stariji bračni parovi ljeti žive u svojim kućama u Srpskoj, a zimi odlaze u Austriju, gdje imaju stabilne uslove, grijanje i pouzdanu infrastrukturu. S druge strane, mlađi Hercegovci čim počne sezona putuju na more u Hrvatsku ili Crnu Goru, a od tog rada mnoge porodice žive cijelu godinu.
Svi ovi oblici „života na relaciji“ direktno utiču i na dramatičan porast prekograničnog saobraćaja. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u prvih devet mjeseci 2025. godine na graničnim prelazima u Republici Srpskoj evidentirano je čak 20,7 miliona putnika – gotovo podjednako onih koji su ušli i onih koji su izašli iz Srpske.
Sociologinja Mirjana Čeko smatra da na pitanje da li su ljudi zaista otišli ili su samo na privremenom radu više nema jednostavnog odgovora.
– Danas veliki broj ljudi živi transnacionalni život: rade u jednoj državi, a porodične, emocionalne i kulturne veze održavaju u drugoj. Granica više nije jasna linija razdvajanja, već dio svakodnevice – objašnjava Čeko.
Prema njenim riječima, ljudi ne odlaze zato što ne znaju ko su, već zato što moraju.
– Većina naših građana ne napušta BiH iz želje da promijeni identitet, nego zbog ekonomske i institucionalne nesigurnosti. Oni ne odlaze da bi se odrekli zemlje, nego da bi sebi obezbijedili stabilniji život – kaže ona.
Masovni prelasci granica, zaključuje Čeko, nisu znak neodlučnosti pojedinaca, već simptom dugotrajne društvene nestabilnosti.
– Ljudi se kreću jer moraju, a ne zato što ne znaju gdje pripadaju. Ako se ovakav trend nastavi, živjećemo u društvu u kojem ljudi nemaju dom, nego rutu kretanja – upozorava ona.
Ako je za utjehu, ovo nije samo problem BiH, već dio globalnog trenda savremenih migracija. Ipak, gužve na granicama svake godine iznova podsjećaju na gorku istinu: BiH svoje građane ne uspijeva zadržati, ali ih još uvijek nije ni potpuno izgubila.