Ljeto na vidjelo izvlači više od donedavno dobro pokrivenih nogu i dekoltea, a ako ste se ikada zatekli na tipičnom ženskom kružoku, onda vam je zasigurno jasno koliko ova izjava drži vodu. Naime, žene vole komentirati. Tipove, modu, cijene u supermarketima, druge žene. Pogotovo druge žene.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, sve ove teme nekako su magično isprepletene i međuovisne, a svode se na jednu vrlo banalnu stvar: fizički izgled. Koliko god se trudile izaći iz začaranog kruga plitkog razmišljanja o sebi i svijetu oko sebe, tvrdeći da smo iz lovine emancipacijom postale lovci, obrazujući se, putujući same i radeći donedavno ekskluzivno muške poslove, prečesto i danas upadamo u zamku svođenja žena na komad mesa. Ako ne sebe, onda neku drugu svakako. Mentalitet patnice rođene pod nesretnom zvijezdom i s jednako nesretno posloženim genetskim materijalom upisan je u naš mentalni sklop vjerojatno od rođenja.
Frendicu je prevario dečko? Skupa s ožalošćenom prijateljicom na kavi punoj suza grintate kako je za sve sigurno kriva ona silikonska plastičnjača. Nemate milijarde na računu? Da imate, i vi biste izgledale poput Angeline Jolie. “No, ja to ne želim jer zapravo ionako izgledam nemjerljivo bolje”, neuvjerljivo ćete dići nos u oblake ostavljajući balavi trag ljubomore po tipkovnici. Ne možemo si pomoći: žene kao da su programirane da sebe i, shodno tome, sve ostale žene oko sebe, evaluiraju koristeći jednostavan evolucijski algoritam. Iracionalno pojednostavljujući i dekontekstualizirajući svemir koji nas okružuje, ovo je način na koji objašnjavamo i uređujemo svijet oko sebe, odnosno u njemu pronalazimo mjesto i za sebe.
Najnovija fotografija nizozemskog modela Ymre Stiekeme koja u badiću joggira i pritom u kolicima vozi svoju dvogodišnju kćer otvorila je u medijima ponovno “žena je ženi vuk” debatu. Zamislite, ona trči, i to u badiću. Kakva je to žena koja trči u badiću i štoviše, kakva je to majka koja trči u badiću vozeći pritom svoje dijete u kolicima? Žena, majka, ali očito ne i kraljica, uspjela nas je prizorom svojeg fantastičnog tijela uvrijediti do te razine da iz jedne fotografije, poput kakvih sveznajućih autoriteta, zaključimo o kvaliteti njezinog majčinstva, ali i (ne)moralnom aspektu ovakvog čina.
U ovoj slici ne vidimo ništa inspirativno: niti ženu koja se bavi sportom, niti majku koja se druži s djetetom (umjesto da ga posjedne ispred televizije i uvali mu čokoladu u usta), niti tijelo koje (i dalje) izgleda fantastično. Vidimo samo badić na tijelu koje bi, umjesto otkriveno, trebalo biti pokriveno; umjesto fit – zapušteno. Tek žrtvom, kojom bi se žena odrekla svojeg slobodnog vremena, interesa, figure, pa čak i želje da i dalje izgleda seksi, uvidjele bismo opseg njezinog odricanja, a time i kvalitetu njezinog majčinstva. Sljedeći put kad vas netko svede na tijelo, komad odjeće, priprost komentar, prvo se pogledajte u ogledalo.
Ymre nije jedina, već jedna u nizu žena koje su doživjele sličnu javnu skrutinizaciju jer njihov izgled nije odgovarao toj zamišljenoj slici žene, majke, patnice. Sličnih primjera ima mnogo. Priznajmo si jednu stvar: percepcija da bivanje ženom pada u drugi plan onoga trenutka kada odlučimo biti majkom, još uvijek je sveprožimajuća. Dapače, ona dolazi od nas samih. Žena.
Žensko – ženska mizoginija nije evolucijski relikt unatoč kojem smo, uz sva tračanja, podmetanja i klevetanja, nekako uspjele preživjeti tisućljećima. Dapače, odbijam taj fenomen iracionalnog ženskog takmičenja, koje se mjeri veličinom grudnjaka, stražnjice ili bojom kose, prozvati reproduktivnim instinktom. Moja se egzistencija ne može reducirati na niz kauzalnosti koje bi, barem u evolucijskom kontekstu, vjerojatno dijelila s japanskim makakijem.
Međutim, žene – majke koje nam imponiraju svojom fantastičnom figurom, vrhunskom karijerom ili tek bezbrižnim duhom koji se usudi sanjati izvan konteksta majčinstva, stvaraju nam nelagodu. Odjednom, spremne smo pristati na biološka objašnjenja svoje egzistencije i svesti cijeli racio vlastitog postojanja na razinu instinkta. Odričemo se i onih stvari koje ne bismo trebale. Glasić u nama koji govori da još uvijek želimo izaći van, popiti koje piće previše, putovati, opsovati ili obući minicu, iz glave je izbačen batinom. I dok vlastite nedosanjane snove racionaliziramo mišlju da je batina, barem u ovom slučaju, uistinu izašla iz raja, iz naše se tipkovnice na forumima i društvenim mrežama prolijeva otrov. Isti onaj koji će nedvojbeno dati puno sretnije i samopouzdanije klince od nesretnika koji su za majku dobili samodopadnu bezveznjakušu Ymru Stiekemu.
Tekst preuzet sa Fashion.hr