Sabiha Husić, direktorica „Medice“ Zenica, nedavno je dobila nagradu „Žena svijeta“ za 2014.godinu. Nagrada “Žena svijeta” odaje priznanje hrabrim ženama koje govore u ime najmarginaliziranijih žena i djevojaka koje su socijalno, ekonomski i politički isključene, a dodjeljuje je međunarodna organizacija „Women for Women International“.
Ova svjetska nagrada i priznanje Sabihi Husić dodijeljena je za njeno izuzetno vodstvo i nepokolebljivu posvećenost u pomaganju ženama i djeci žrtvama/preživjelima ratnog i post-ratnog nasilja u Bosni i Hercegovini, kao i za njen rad na podizanju svijesti o nasilju nad ženama kao krizi sa kojom se svijet trenutno suočava.
Podsjetimo da su ovu nagradu ranije dobile bivša američka sekretarka Hillary Clinton i glavna međunarodna dopisnica CNN-a Christiane Amanpour.
Sabiha Husić, psihoterapeutkinja, islamska teologinja i međureligijska mirotvorka, od asocijacije Volont Europe, izabrana je za dobitnicu Europske nagrade za aktivnu građanku i profesionalni rad za 2009. godinu zbog aktivnosti koje provodi u nevladinoj organizaciji „Medica“ u Zenici.
Organizacija koju vodi omogućava psihološku, medicinsku i ekonomsku podršku ženama i djeci preživjelima/žrtvama rata i poslijeratnog nasilja, uključujući silovanje i druge oblike seksualnog nasilja, nasilja u porodici, torture i trgovine ljudima.
Sa Sabihom Husić za portal BUKA razgovarali smo o nagradi koju je dobila, njenom radu, nasilju u našem društvu i drugim temama.
Nedavno ste dobili nagradu “Žena godine”. Šta Vam ova nagrada znači? Koliko je ona obavezujuća da se još više priča o problemima žena u BiH?
Ova nagrada je priznanje mom dugogodišnjem radu i pokušajima da doprinesem boljim uslovima za pomoć i podršku ranjivim kategorijama kao što su žene i djeca koji su preživjeli različite oblike nasilja u ratu, kao i u poslijeratnom periodu. Daje mi novu snagu, ali i odgovornost da nastavim na putu koji slijedim skoro 22 godine. Također, nagrada je pokazatelj da je važno raditi, neodustajati, praviti određene rezultate koji ne mogu ostati nezapaženi. Jedan osmijeh koji ukazuje na zadovoljstvo žene i djeteta vrijedniji je od bilo koje prepreke, zato vrijedi nastaviti i sigurna sam da će mi se mnogi pridružiti u ovoj misiji, kako u BiH, tako i u svijetu.
Koji su, prema Vašem mišljenju, najveći problemi žena kod nas?
Nesenzibiliziran i neadekvatan pristup prema ženama koje su preživjele nasilje. Nemogućnost ostvarivanja istih prava u cijeloj BiH, što često zavisi od toga gdje žena živi. Neadekvatna zdravstvena zaštita, psihosocijalna podrška, uglavnom stambeno nisu zbrinute. Često su stigmatizirane i obilježene, te se stalno analizira ponašanje žena i traži krivica u ponašanju žene i sl. Dok se nasilna ponašanja nasilnika ne stavljaju u fokus. Sklonost da se prstom upire u žrtvu nasilja, a to je najčešće žena, umjesto da se prst usmjeri prema počiniocu nasilja.
Koji su osnovni ciljevi rada Udruženja “Medica”, a samim tim i Vašeg angažmana?
Medica je osnovana kako bi pružila podršku ženama, djevojkama, djeci, koji su preživjeli razne ratne traume, a posebno traumu ratnog silovanja i seksualnog zlostavljanja. Sada, kada razmišljam o tom periodu, to su bili prvi koraci, kada smo i mi učile. To je bila nova tema za sve nas. Važno je, kako tada, tako i sada, kada govorimo i o nasilju u porodici i o nasilju u zajednici, da žene javno progovore o tom problemu. A kada progovore, treba da dobiju adekvatnu pomoć i podršku. Važno je da ne budu etiketirane, jer, nažalost, kada su žene počele javno govoriti o ratnom silovanju, bile su često etiketirane, nije im se vjerovalo. Danas hoću da vjerujem da mnogi govore sa dostojanstvom o ženama koje su propatile, iako još uvijek treba raditi na podizanju svijesti o tom problemu.
Tako Medica Zenica od samog početka rada do danas pruža adekvatnu brigu onima koji su preživjeli nasilje kroz uspostavljene servisa sigurne kuće, psihološkog savjetovališta, dječijeg dnevnog centra, SOS telefona i jedinstvene telefonske linije za podršku žrtvama silovanja i seksualnog nasilja, kao i njihovim porodicama za područje cijele BiH, kao i ekonomsko osnaživanje žena i djevojaka iz marginaliziranih grupa, putem završavanja kurseva koji su certificirani, osnaživanjem žena u ruralnim sredinama kroz uspostavljenu neformalnu mrežu žena, ali i pružajući psihološku podršku, kako kroz grupni i individualni rad na terenu, tako i kroz uspostavljanje grupa samopodrške. Medica Zenica nudi sveobuhvatan program od zbrinjavanja u sigurnu kuću i zadovoljavanja egzistencijanih potreba do stručne psihosocijalne podrške i ekonomskog osnaživanja. Iskustva pokazuju da je posebno važno za žene koje su preživjele nasilje da razrade svoja traumatska iskustva, prepoznaju vlastitu snagu, ali i da dobiju ekonomsku podršku koja je preduslov za daljnju integraciju u društvu.
Na šta ste u okviru svog rada u Medici najviše ponosni? Na koji način ste najviše pomogli ženama koje su traumatizovane u ratu?
Ponosna sam što kontinuirano radim na pomaganju onima koji su preživjeli nasilje, pokušavam ih saslušati, razumjeti i pomoći. Slušajući preživjele inicirala sam i razvijala modele koji su danas prepoznatljivi, kako u BiH, tako i šire, a posebno kada je upitanju uspostavljanje institucionalnih mreža za podršku preživjelim i preživjelim/svjedokinjama u predmetima ratnih zločina, seksualnog nasilja i drugih krivičnih djela. Također, što sam inicirala uvođenje sigurne kuće u Zakon o socijalnoj zaštiti ZDK, kao i da žrtve nasilja u porodici budu prepoznate kao korisnice socijalnih prava. Ponosna sam na prvu uspostavljenu telefonsku liniju za pomoć onima koji su preživjeli seksualno nasilje i silovanje, kao i članovima njihove porodice u BiH. Posebno sam ponosna što sam ostala dobar čovjek i u teškim vremenima koja su bila iskušenja za svaku osobu, a to je vrijeme rata. Naravno, ponosna sam što sam majka dvoje predobre djece, djevojčice i dječaka i što ih odgajam da nastave njegovati vrijednosti da poštuju druge osobe i da pomažu drugima.
Šta Vas je posebno potreslo, koje iskustvo žena Vam je potvrdilo da je dobro da ste tu gdje jeste. Da pomažete onima kojima je pomoć potrebna?
Rad sa majkom i kćerkom, obje su preživjele silovanje, ali su krile jedna od druge. Majka je pretpostavljala da je njena maloljetna kćerka preživjela silovanje, ali nije imala hrabrosti da razgovara s njom. Tokom individualnog rada sa majkom i kćerkom obje su otvorile svoje tajne, a nakon izvjesnog vremena bile su spremne da kažu jedna drugoj šta su preživjele, da u isto vrijeme pokažu suze, ali i zagrljaj podrške, da jedna drugu razumiju, i njihove riječi „hvala , hvala što si nas slušala i što si nas ohrabrila i pomogla nam da progovorimo, da otvorimo svoju tajnu i izbacimo ovaj teret iz duše.“
Koliko je nasilje u porodici i dalje prisutan problem kod nas. Uvriježeno je mišljenje da se ne gleda u tuđu kuću, na ono što se dešava između tuđa četiri zida. Međutim, šta kad je nasilje u pitanju, kako se ponašati, kako prekinuti običaj „okretanja glave“ od tuđih problema?
U dosadašnjem skoro 22-godišnjem radu, Medica Zenica je pružila preko 400000 različitih usluga u cijeloj BiH. U početku rada, bile su to žene, djevojke, djeca koji su preživjeli različte oblike nasilja u ratu. Odmah poslije rata, suočile smo se i sa prvim slučajevima nasilja u porodici. Teško mi je posebno bilo kada slušam žene i djevojke koje su bile izložene nasilju gdje su počinioci nasilja zloupotrebljavali i religijske vrijednosti kako bi opravdali nasilje koje su činili. Nažalost, mi do danas nemamo jedinstvenu bazu podatka da bismo tačno pratili stanje evidentiranih slučajeva nasilja. Međutim, Gender centri u BiH prikupljaju podatke od nadležnih institucija kao što su sudovi, policija, centri za socijalni rad i nevladine organizacije koje imaju sigurne kuće i vode SOS telefone.Tako je u 2013. godini u 9 sigurnih kuća u BiH bilo smješteno 417 žrtava nasilja i skoro podjednak procenat žena i djece. Na SOS 1265( FBiH) i 1264 (RS) bilo je 4985 poziva. Na osnovu tih podataka može se reći da imamo povećan broj evidentiranih slučajeva nasilja, to su slučajevi koji su otkriveni, odnosno progovorilo se o nasilju, a vjerujem da mnogo veći broj slučajeva nasilja još uvijek ostaje neotkriven, zbog mnogobrojnih predrasuda o nasilju i patrijarhalnog odnosa posebno prema ženi kada progovori o nasilju. Tako da možemo reći da su sadašnje statistike samo vrh ledenog brijega. Važno je govoriti o nasilju koje se čini, pružiti informacije preživjelima i vjerovati im bez prosuđivanja, kako bi bile sigurne da nisu same, da vrijedi progovoriti i pomoć zatražiti.
Koliko je nasilje sveprisutna pojava, crna hronika je među najčitanijim rubrikama u novinama, vršnjačko nasilje je veoma prisutno, nasilje nad ženama, djecom? Na neki način, možemo reći da živimo u društvu nasilja…
Naime, svjedoci smo svakodnevnog nasilja, ali, nažalost, najviše se priča o ovoj temi kada nasilje eskalira kao što je ubistvo 4 mjesečne bebe, ubistvo dječaka, silovanje djevojčice, ubistvo žene i sl. Bavimo se posljedicama, a neophodno je početi se baviti više uzrocima. Svaki roditelj treba da se zapita da li dovoljno provodi vremena sa djecom i da li je „kuća“ najsigurnije i najtoplije mjesto za djecu i da li djeci dovoljno posvećujemo pažnje i ljubavi, te kako komuniciramo sa djecom? Svakako se može vidjeti da osobe zbog nezadovoljstva, potrebe za stalnom kontrolom nad ženom, ali teške ekonomske situacije, siromaštva i nerazrađenih trauma, svoju ljutnju i bijes najčešće usmjeravaju prema najbližim članovima porodice.
Na koji način se svako od nas može uključiti u rješavanje ovih problema? Kako pozitivno djelovati za dobrobit zajednice?
Vjerovati da se nasilje dešava. Prepoznati nasilje i prijaviti nasilje. Ukazivati da ima izlaza iz nasilja, zahtijevati brz i efikasan rad nadležnih institucija. Stoga smatram da svi trebamo sagledati mogućnosti kako raditi na podizanju svijesti u društvu kako bi prepoznali vlastite predrasude i radili na otklanjanju istih. Neophodne su edukacije, kako profesionalaca, tako i građanstva općenito. Danas smo obavezni svi da prijavimo nasilje, a trebamo se zapitati da li to i radimo. Takođe je potrebno uvezivanje svih aktera, institucija, nevladinih organizacija, kako bismo pokazali odlučnost u zaustavljanju nasilja posebno nad ženama i djecom.
Kakvi su Vam planovi za daljnji rad?
Nastavljamo sa svim razvijenim srevisima koji prate potrebe žena i djece koji su preživjeli nasilje, a u okviru psihološkog savjetovališta i psihosocijalni rad sa muškarcima. Pored direktnih servisa, nastavljamo na uspostavljanju institucionalnih mreža za podršku preživjelim/svjedocima u predmetima ratnih zločina seksualnog nasilja. Na osnovu rada sa žrtvama nasilja, svakodnevno smo u prilici slušati da nailaze često na nerazumijevanje kada je u pitanju preživljeno nasilje u zdravstvenim institucijama. Medica Zenica će od januara 2015. godine početi sa implementacijom projekta o trauma senzitivnom pristupu prema žrtvama nasilja u zdravstvenim institucijama. Uskoro ćemo ojačati i materijalno tehničke resurse sa otvaranjem novog centra – kako bi nas žrtve nasilja mogle kontaktirati i putem maila, dobiti podršku i pomoć. Otvorena je prva linija za pomoć i podršku onima koji su preživjeli seksualno nasilje u ratu, kao i njihovim članovima porodice u BiH i nadam se da će pomoć i podršku putem ove linije dobiti mnogobrojne žene, kao i članovi njihove porodice sa područja cijele BiH. U maju 2015. godine Medica Zenica će u partnerstvu sa Institutom za mir i pravdu organizovati međunarodnu konferenciju kako bi se razmijenila iskustva sa predstavnicima iz drugih zemalja koje imaju slične izazove u zemljama gdje žive. To su samo neki od naših planova u 2015. godini.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst
Buka intervju: Trebamo osvijestiti koliko je način na koji koristimo jezik diskriminatoran