Otvorim kovertu i pregledam glasačke listiće. Nekako mi drago, ne samo da sam ih dobila u pretpremijeri, već ću imati i duže vremena da ih prostudiram, a ne na samo par minuta koliko na dan izbora provedemo sa njima iza paravana.
Ali eto i ta je sreća kratkog vijeka, jer što više gledam imena partija i kandidata na glasačkim listićima manje znam za koga da glasam.
Nemojte misliti da je to jer sam slabo obavještena. Daleko od toga. Znam ja i zašto i kako treba glasati, samo što mi se sve više ideja, da će nam ovi izbori donijeti bolji život i toliko očekivane promjene, čini jednako žalosnom koliko i naivnom.
Kad bolje razmislim, onima koji su nas i doveli ovdje gdje smo, ne bi pretjerano ni škodilo da ih ponovo ne izaberemo. Možda bi im ego bio povrijeđen, ali bi svakako imali vremena da ga liječe u svojim vilama, gdje bi polako piskarali memoare i kovali strategiju odbrane sa svojim advokatima u slučaju kakve krivične prijave za pronevjeru. Za to vrijeme, država u kojoj je broj zaposlenih u javnom sektoru troduplo veća od one u privredi, koja zapravo i nema ozbiljnu privredu, a ne može da računa ni na turiste da joj krpaju budžet, može samo doživjeti opšti kolaps. I onda, kada za koju godinu, možda čak i mjesec novinari budu za centralni dnevnik anketirali slučajne prolaznike većina će reći: „Nekad se ipak živjelo bolje“ i žali će upravo za onima koji su ih i doveli tu gdje jesu. Tako to već ide.
To što smo se doveli do toga da nemamo za koga glasati, posebna je priča. Nama uvijek treba neko da nas vodi. Čvrsta ruka – neki Staljin da nas pritegne, neko pametan i šarmantan – da nas prosvjetli, neko dinamičan da nas učini ljepšim i mršavijim i obavezno neko novo lice, još neiskvareno, koje nam se nije (još) stiglo ogaditi.
Samo što je malo vjerovatno da se među nama, takvi kakvi smo, iznjedri baš jedan – sposoban, pametan, vizionar. Kandidati su uostalom odraz nas samih, pogotovo ako uzmemo u obzir da je gotovo svaki 500-ti među nama kandidat na predstojećim izborima. Oni nam samo nude ono što mi od njih očekujemo. Mi znamo da nam lažu, petljaju, da je sve šuplja priča i da se ovim izborima za nas lično ništa pretjerano neće promijeniti, pa što bi oni uopšte željeli da nas u tome razuvjere. Zašto da rade na tome da njihov predizborna obećanja budu iskrena, realna i ostvariva, kad niko od njih to i ne očekuje. Uostalom, oni već znaju da mi kad glasamo, ne dajemo svoj glas za jednog, već protiv drugog kandidata.
Šta je suština svega? Vlast će uvijek biti vlast, političari političari, opozicija će govoriti jedno dok ne postane vlast i ništa se neće promijeniti dok mi ostajemo inertni i nezainteresovni za ono što se nama, ali i oko nas dešava. Ni jedni izbori ne mogu biti „istorijski“, ni jedni nas ne neće preko noći pretvoriti u „malu Švajcarsku“ niti će se među nama naći novi mesija da nas izvuče iz blata (da ne kažem iz nečeg drugog). Izbori su jedan jedini dan i ne mogu promijeniti ama baš ništa ako ćemo ostatak godine (naročito onih koje nisu izborne) provesti kunjajući i gunđajući sebi u bradu. Dok ne shvatimo da je naša građanska dužnost, ne samo izaći na izbore, već i tražiti od onih na vlasti, pa čak i ako nismo za njih glasali da rade u našu korist, doćićemo svaki put do istoga – da se pitamo koja je svrha našeg izlaska na biračka mjesta i za koga uopšte glasati.
Idem ja sad da odložim moje glasačke listiće i usput provjerim koliko će me koštati poštarina za pozamašni tzv. glasački paket. Imam još fore do 3. oktobra da nađem dobitnu kombinaciju, ali mi je kao i vama koji sebi postavljate isto pitanje, predstoji možda još teži period preispitivanja šta to možemo učiniti, da se više ne nađemo u istoj situaciji.