Prvi posao kao „kvaka 22“
Jedan
od najvećih problema sa kojima se mladi susreću jeste nalaženje prvog posla. Da
biste dobili posao potrebno vam je radno iskustvo, a da biste stekli radno
iskustvo, potreban vam je posao. Tako se mladi se po završetku škole nalaze u
situaciji za koju nemaju rješenje.
A.K.
je tek nakon 106. prijave dobila prvi posao. „Ja sam slala gdje god sam stigla i ne
znam kako nisam odustala. Bilo je slučajeva gdje su mi rekla da posao nisam
dobila jer sam suviše ambiciozna. Tu moju ambiciju su gledali samo sa negativne
strane, nisu mi pružili priliku da pokažem šta mogu i koliko bih cijenila to
radno mjesto. Bilo je situacija gdje su mi rekli da smatraju da žena ne može
raditi takve poslove ili mi se dešavalo da mi kažu da je to zbog toga što sam
aktivna u nevladinom sektoru, gdje se zalažem za zaštitu ljudskih prava. Bilo
je raznih objašnjenja, do stvari za koje čovjek nikad ne bi pomislio da ti mogu
uzeti za zlo.“
Drugi
problem koji njen sugrađanin E.Č. navodi jeste potcjenjivanje mladih i njihovog
znanja. „Poslodavci su uglavnom stariji ljudi koji su odrasli u nekom sasvim
drugom sistemu i onda su oni ubijeđeni u one priče „u naše vrijeme to nije bilo
tako“. Meni je nezamislivo da je obrazovanje bilo bolje u prošlosti. Moji
roditelji i njihova generacija su se
obrazovali u školama u kojima ste imali tri-četiri razreda u istoj prostoriji,
koja je prokišnjavala i tehnički nije bila opremljena, a danas je nezamislivo
da je škola bez kompjutera, da prokišnjava…ali oni nama uporno govore da je
nekad bilo bolje, da se u njihovo vrijeme više učilo.“
Sličnog
mišljenja je i A.K. O razlozima
odlaska mladih iz Bihaća, ona kaže: „Mladi su uvidjeli da ih negdje drugo čeka
bolje sutra, ne samo u materijalnom smislu. Taj osjećaj da te neko cijeni, da
uvažava tvoje vrijeme, tvoje znanje, tvoje ambicije, tvoje sposobnosti,
jednostavno su zbog toga odlučili da odu. Rijetko ćete ovdje naći slučaj gdje
će vas neko zaposliti i dopustiti vam da pokažete sve što znate, da se
razvijate i da učite, da napredujete. Valjda je to taj strah da učenik postane
bolji od učitelja.“
Novac nije glavni razlog
odlaska
Razlog
za odlazak nije uvijek novac, ono što prevagne često je osjećaj sigurnosti. Iz
BiH ne odlaze samo mladi, odlaze i cijele porodice. Čak i judi koji imaju
stalna zaposlenja i rekli bi, sređen život.
„Ja
sam sada u situaciji gdje mi se polako budi želja da osnujem porodicu, a strah
me je ovdje imati djecu. Nemam nikakvu predstavu kako bi to moglo izgledati,
obzirom da smo muž i ja podstanari i imamo još hrpu drugih problema. Kada
razmišljam o osnivanju porodice, ja svoju budućnost vidim vani, ne vidim je
ovdje. Taj strah i potreba da zaštitim svoju obitelj, tjera me van.“, kaže A.K.
„Tamo kad odem u penziju ne moram se brinuti.
Kad dobiješ djecu, ne moraš brinuti za njihovu budućnost, ovdje moraš. Imam
želju da zasnujem porodicu, razmišljam o tome, ali ne znam kako. Ovdje ne znam
hoće li moje dijete uopšte imati mogućnost da radi, jer ne znamo kakva će
situacija sutra biti“, dodaje ona.
Jedino posao u javnom
sektoru pruža sigurnost
Što
se tiče sigurnosti posla, mladi smatraju da im posao u javnom sektoru pruža
veću sigurnost.
„Moj muž i ja smo u banci tražili stambeni kredit, ali nismo ga
mogli dobiti zato što smo oboje zaposleni u privatnom sektoru i nema šanse da
ga dobijemo. Neko ko je zaposlen u državnom sektoru može ga bez problema
dobiti, to je jedna od prednosti državnog sektora“, kaže A.K..
I
kada su uslovi rada u pitanju, mladi nemaju lijepo mišljenje o privatnom
sektoru.
„Kod privatnika, u većini situacija, on vas isplaćuje kad želi, morate
raditi i kada ste bolesni i kada imate
drugih problema. Kada dođete na radno mjesto, morate odbaciti sve ono što ste
vi , sve vaše probleme, sve vaše snove i živjeti i ostvarivati tuđe snove“,
kaže A.K..
Sličnog
je mišljenja i E.Č. „Za firmu se gine, a ljudi rade za plate koje su daleko
ispod prosjeka. Kad plate kasne, ne smiješ ni pitati, jer se bojiš da ako
dobiješ otkaz. nećeš moći ništa naći. Ovako barem imaš neku nadu da će se
situacija popraviti.“
„Privatnici
puno igraju na tu kartu straha. Ja nisam čula da neko kaže ’ma ne brini se,
možeš dati otkaz, možeš tražiti svoja prava. ima bolje’, nego na direktan i
indirektan način vam ukazuju na to da vi niste bitni i da ne možete ništa bez njih“, mišljenja je A.K.
Mladi snose dio krivice
Veliki
broj mladih ljudi u BiH živi sa roditeljima u životnoj dobi kada njihovi
vršnjaci u zapadnim zemljama uveliko žive samostalno.
„Ima
i do nas mladih ljudi, svi mi nekako mislimo da će to sve samo da se riješi.
Mama i tata će biti tu, oni će mi pomoći…puno se oslanjamo na njih. Danas
imate masu mladih ljudi koji nisu ni pokušali nigdje raditi, još uvijek traže
novac od mame i tate, još uvijek žive sa roditeljima, nisu ni okusili kako je
to živjeti sam. Danas bi svi da imaju kamione, avione, ali treba krenuti od
malih stvari, malim koracima možemo postići nešto više, a mladi su nestrpljivi,
žele sve odmah.“, kaže Dž.C.
Ovo
se definitivno ne odnosi na A.K., koja trenutno radi četiri posla i pored
toga studira. „Radila bih i peti, ali nemam ideje. Sve je stvar volje. Ako
nešto stvarno voliš, ako živiš za taj viši cilj, sve je moguće. Ne želim biti
ničiji rob, graditi ničije snove, želim samo priliku za sebe, želim da iskusim
život, da provedem vrijeme sa porodicom, prijateljima, sa svim ljudima koji su mi bitni u životu, a
ovdje nam situacija to baš ne pruža. Ja se sa svojim prijateljima vidim
jednom-dva puta mjesečno. Sve i da imam vremena, ja nemam s kim popiti kafu,
jer su ljudi otišli .“
Cijeli život nas odgajaju
u strahu
Iako
su mladi dijelom odgovorni za prevladavajuće mišljenje da su pasivni i nezainteresovani,
zasigurno nisu jedini krivci za takvu situaciju.
„Većina
mladih želi samo raditi za platu, jer im je to sigurnije nego da pokušaju nešto
svoje, a ja mislim da je to sve iz straha, jer nas cijeli život odgajaju u
strahu, ’ne smiješ ovo, ne smiješ ono’. Daju ti jednu putnja kojom moraš ići i
cijeli život ti govore, ako malo skreneš s puta, ’izgubićeš se, nema ti
povratka’“, kaže A.K.
„U većini slučajeva to kreće od same porodice.
Kod kuće vas uče da treba bilo šta raditi. To u suštini nije ispravno, jer
mladi ljudi po nekoj logici treba da rade poslove gdje mogu da uče. Mi smo u najboljim godinama kada možemo učiti i
razvijati neke svoje vještine i sposobnosti.
Ako sada provedete 5-10 godina radeći u nekoj firmi samo da biste imali posao i primate platu od
500-600 maraka to je kao u redu, ali
niste ništa naučili, niti imate na osnovu čega napredovati, niti nakon
toga možeš nešto sam pokrenuti. Postoji neko opšte mišljenje kako mladi neće da
rade, kako su neaktivni, ali kako to da neko mlad ode iz BiH u Njemačku i tamo
uspije za dvije-tri godine naučiti jezik
i završiti neku školu za njegovatelje, i za te tri godine ostvari više nego što
su ovdje za čitav život? Znači da mladi imaju volje, samo im treba dati priliku
i malo slobode, jer mi smo svi puno fleksibilniji i nismo opterećeni nekim
problemima kao stariji. To bi trebalo da
bude naša prednost, koju malo ko primijeti“, kaže E.Č.
Tračak nade još uvijek
postoji
Dž.C.
je ipak mišljenja da se u BiH može naći posao i ne razmišlja o odlasku. „Ne
očekujem da ću odmah početi raditi u struci, ali kroz neko vrijeme da. Moji
roditelji su privatnici i ja se nadam da ću i ja jednog dana pokrenuti nešto
svoje. Studiram građevinu, a planiram magistrirati arhitekturu, jer mislim da
je to odličan spoj. Vidim svoju
budućnost ovdje i definitivno sam protiv odlaska vani. Meni je ovdje najljepše
i ovdje vidim svoju budućnost. Isto kao i vani, i ovdje se mora raditi da bi
čovjek nešto ostvario. Ako se ima želje i volje, može se. Ako damo sami sebi
slobode u radu, vjerujem da se može.“
U
želji da mijenja stvari, E.Č. se kandidovao na prošlim lokalnim izborima. „Htio
sam samom sebi da dokažem da mladi ljudi mogu uspjeti. Mislim da bi svima nama
bilo bolje da je više mladih ljudi u vlasti.
Od sedam-osam ljudi koji su se zajedno sa mnom kandidovali, prošlo je
samo jedno. To nam šalje poruku da nama mladima nije mjesto tu, na pozicijama gdje
se donose odluke. Mladi vjerovatno ne bi dozvolili da se dešava ovo što se
dešava. Drugo, u mlade ljude nemaju povjerenja, nemaju vjere u nas, što je po
mom mišljenju sasvim pogrešno. Ovu državu već trideset godina vode jedni te
isti ljudi, ista generacija ljudi koji su nas i doveli u haos, ali i dalje
ljudi vjeruju u njih, ne znam iz kojih razloga. Svi pričaju protiv tih ljudi,
ali kad su izbori, opet svi biraju te ljude. Moja namjera je bila da dokažem i
sebi i drugim mladim ljudima da se može, ali potrebno je mnogo više truda,
mnogo više upornosti nego nekim starijim generacijama.“
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom Diskriminacija.ba