Jeste li čuli za politički kompas? To je test političke orijentacije koji možete naći na stranici politicalcompass.org ili na Fejsbuku, gdje možete otprilike vidjeti na kojem se mjestu nalazite kada je u pitanju desničarenje, ljevičarenje ili pak, izigravanje centraša. Kada riješite ovaj test, koji traje petnaestak minuta i daje dosta dobru podlogu za daljnje razmišljanje na ovu temu, dobićete sliku sa osama «X» i «Y», gdje će biti tačka na kojoj se nalazite. Usto će vam kao dodatak doći i usporedba sa nekim velikim imenom iz svijeta državnika, poput Mandele, Gandhija, Castra i drugih. Predlažem vam da pogledate gdje se nalazite na društvenoj i ekonomskoj skali, ali prije toga ocijenite sami jeste li ljevičar ili desničar, pa tek onda riješite test.
Odrastao sam u Sarajevu, gradu koji ne trpi ničiji uspjeh. To je grad koji svako ko je u njemu rođen, prirodno, voli, ali i koji vam može zadati toliko muke da se onesvijestite barem nekoliko puta tokom vašeg školskog, studentskog ili radnog staža. Sarajevo ne voli nikoga ko se ističe iz mase, niti voli bilo koga ko «previše pametuje», odnosno zna više od ostalih. Bilo da ste prvak u znanju, as u fudbalu ili samo običan homoseksualac, Sarajevo će vas sputati i poželjećete barem na trenutak, da ste isti kao i ostali. U takvoj sredini nije lako postati ljevičar, jer u moje doba, kad sam prvi put nešto saznao o političkim strankama, na izborima su pobijedili fašisti. Fotograf Milomir Kovačević Strašni je to vrlo lijepo zabilježio, mada su i ostali magazini i novine pravili određenu dokumentaciju koja je danas poznata široj javnosti.
Iako sam 1990. godine, u vrijeme prvih izbora, imao samo sedam godina, još tada sam okusio jedno gorko i nezaboravno iskustvo. Naime, učiteljica koja me učila prva dva i po razreda osnovne škole, po imenu Ljeposava Ćeranić, ispitivala je cijeli razred za koga su glasali naši roditelji. Svi su, onako dječije, iskreno odgovarali, barem oni koji su to znali. Tada sam Dejana, druga iz klupe, nagovorio da kaže kako su njegovi glasali za SDA, i u tome sam uspio. Učiteljica ga je napala jer laže, a već nakon nekoliko dana nas je ispitivala kako se izjašnjavamo; kao Jugoslaveni, Muslimani, Srbi ili Hrvati?! Sjećam se da sam i tada jedini u razredu rekao da sam Musliman, jer me je tata naučio da svoj stav ne skrivam ni od koga. Himzo, Saša, Ado, Haris, Dejan, Ada i Una su mahom bili Jugoslaveni, a učiteljica Ljeposava (odmilja «Lepa) je, čim se zakuhalo, prvim autobusom otišla kod Karadžića na Durmitor, odakle je porijeklom i bila. Pritom je favorizirala upravo Radovana, kako je rekla, zbog dobre frizure. Tu se završio moj period desničarenja, nakon toga znamo svi šta se desilo.
U toku rata nisam imao pretjeranog kontakta sa Srbima i Hrvatima. Poneko iz familije, ko je bio vjenčan «inovjercima» bi ponekad pričao šta se dešava sa tim ljudima, «koliko su dobili Bjelašnice ovaj put » i sl., ali sve je ostajalo na tome. Kasnije sam čuo da je prijeratni kriminalac i jedan od ratnih kvazi heroja, Mušan Topalović Caco, počinio strašne zločine nad mnogim ljudima, od kojih su većina bili Srbi. Tada me rat naučio da ova zemlja mora imati lidera, a u Aliji Izetbegoviću su svi vidjeli lidera bosansko – bošnjačko – muslimanske nacije, kako god se ona trebala zvati. Ovaj narod prosto boluje od liderstva, vjerovatno zbog manjka demokratije kroz cijelu našu istoriju; otkako postoje Bosna i okolne zemlje, a to seže u nekih posljednjih hiljadu godina, mi nismo naučili da biramo, odnosno da budemo birani. Nikad se ni za šta nismo pitali, nego su nam uvijek drugi nametali rješenja i životne stavove. U ime slobode smo se borili za svaki ideal, a najveća zvjerstva smo počinili takođe u to ime. Pritom su nas krstili, blagoslovili i učili nam sure , kako bismo bolje zaklali komšiju i priredili mu što veće muke. U međuvremenu smo živjeli jedni pored drugih, podijeljeni religijama, a svaki naš iole priznat književnik je primijetio i napisao nešto o našoj podijeljenosti. Uzećemo onog najboljeg za primjer, a to je Ivo Andrić, koji je rekao kako su bosanskom čovjeku uvijek bili bliži Beč, Moskva i Istanbul, nego li je to prvi komšija. Na veliku žalost svih nas, Alija je zaista postao bosanskohercegovački lider i kao takav, nesposoban, neodgovoran i u talu sa drugim nacionalistima, višestruko je učestvovao u raspadu Jugoslavije. Nakon saznanja da u tom čovjeku ne leži dobrota kakvom su ga krasile dječije slikovnice, odmakao sam se potpuno od nacionalne politike i shvatio da smo mi, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, uglavnom ista govna. Bilo da se radi o nacional – šovinistima ili ne, lideri ove tri etnije se lako dogovaraju o saradnji, odnosno ratu. Stado ih u tome uglavnom slijedi, a oni jašu li jašu.
Kad smo se konačno izborili za demokratiju, podijelivši zemlju na šest i po dijelova, od kojih nijedan ne funkcioniše kako treba, došao je mirni period. Kad se kod nas završio rat, zapucalo se na Kosovu i u Makedoniji, a kad je i to završilo, balkanizacija se nastavila odvajanjem Crne Gore i Kosova. Ostaje nam još samo da sačekamo konačno priznanje južne srpske pokrajine, a onda idemo u nove radne (ili ratne) pobjede, za deset, dvadeset ili pedeset godina. Tokom svih ovih godina nemira, nikako nisam uspijevao nalaziti neke veće razlike između naših naroda. Osim religije, koja bi trebala da nas spaja, svi smo bili, manje – više isti, i razlikovali smo se u minornim stvarima, kao što su naglasci, narječja ili kuhinje, mada smo i tu imali mnogo više zajedničkog, nego različitog. Kad bi bilo koji desničar pravio razliku između naših naroda, iz rukava bi izvlačio «jezik i kulturu», koji su, po svim mogućim teorijama, potpuno isti u Jugoslavena. Nedavno je to dokazala i naučnica Snježana Kordić, predstavivši nam teoriju o tome kako se mjeri da li je jedan jezik isti ili se radi o više različitih. Naime, najčešći izrazi, kao što su zamjenice, prilozi, prijedlozi i nekoliko najviše upotrijebljenih glagola i imenica, u našim jezicima su 100% isti. Kulturu možemo svrstati pod turbo – folk ili stvarnu umjetnost, koje se takođe u ogromnoj većini slučajeva podudaraju. Dakle, razlika je jedino u religiji, a religijski lideri se kunu u suživot.
Desničari su se, između ostalog, uvijek predstavljali i kao «ljudi iz naroda». Bilo da se radi o Milanu Bandiću, bivšem deklarativnom članu SDP-a, Ivi Sanaderu, Draganu Čoviću, Miloradu Dodiku, Muhamedu Filipoviću, Tomislavu Nikoliću ili bilo kom drugom pripadniku nacionalnih hordi, bez obzira na njihovu obrazovanost i argumentaciju, niko me nikad nije uspio ubijediti zašto su «tradicija, običaji i nacionalnost prave vrijednosti», kako u MacMillanovom «Rječniku političke misli» piše o desnici kao političkom fenomenu. Tu se takođe spominje moral i privatno vlasništvo kao svetinja, a čim je nešto materijalno svetinja, tu morala teško da može biti, jer će se svi istrijebiti do zadnjeg, samo da bi sačuvali privatno. Samim tim, desničarenje kao pokret nikako u mojoj glavi nije moglo proizvesti neki logični slijed misli, niti sam ikad vjerovao u moralnost naših ljudi, posebno nakon što sam počeo putovati po, tada uglavnom ljevičarskoj, Evropi.
U Bosni i Hercegovini, međutim, nisam siguran ni da li postoji određena lijeva opcija. Kako definicija ljevice seže do pojmova «besklasnog društva», «socijalne pravde», «besprivilegovanosti», «odbojnosti prema privatnom vlasništvu», itd., dolazimo do zaključka kako je zapravo u BiH ovo čista utopija. Najviše lijeva od svih ozbiljnih stranaka je SDP, kojoj su ovo potpuno strani pojmovi. Kod njih nema besklasnog društva, nema socijalne pravde, a posebno nema besprivilegovanosti. Kao dokaz tome su kandidati za predsjednika SDP-a, od kojih više nijedan nije u ovoj stranci. Zbog svega toga, bio sam prisiljen tražiti ljevičare u inostranstvu i u književnosti. Tako sam naišao na mnoge naše ljevičarski orijentisane pisce, i uglavnom se slagao sa njima, pa i danas čitam Nikolaidisa, Jergovića, Dežulovića, Veličkovića, Cufaja i druge. Neki od njih nisu nikad rekli kojoj opciji pripadaju, ali spadaju u ljude sa liberalnijim pogledima na svijet, i ne mrze nikoga, za razliku od ovih drugih, «nacionalno i tradicionalno osviještenih». Te druge uglavnom zaobilazim u širokom luku, posebno one koji sami sebe smatraju misliocima, filozofima i otrijezniocima svojih naroda. S naglaskom na izrazito gađenje prema takvima, reći ću da ih inače uopšte ne ignorišem, već nastojim biti što odvratniji prema njima, bilo da se radi o književnicima ili bilo kojim drugim bjelosvjetskim probisvijetima, među kojima ima i mojih bivših prijatelja. Tada malograđanin pobijedi u meni, jer takvi ne razumiju jezik civilizacije, nego upravo suprotno; samo jezik sile. Tada se spustimo na njihov nivo, ali ih nažalost samo tako možemo pobijediti.
Pored naših mladih književnika, moguće je otići i dalje, pa pročačkati šta misle Slavoj Žižek ili Alain Badiou. Kakvo god da superiorno mišljenje imate o pripadnicima svoje vrste, nacije ili rase, teško ćete to prodiskutovati s ovom dvojicom genijalaca, dok ovi koji se zalažu za «naciju, tradiciju i običaje kao glavne vrijednosti» ćete prokužiti čak i bez pripreme. Tako je vrlo lako diskutovati sa npr. Harisom Silajdžićem ili Miloradom Dodikom, ukoliko imate imalo mozga i želje za nadmudrivanjem. Ova dvojica ponavljaju samo iste fraze kao opijeni. Jedan stalno govori o ukidanju entiteta, a ovaj drugi kao papagaj ponavlja dvije riječi (Republika Srpska) u različitim oblicima i padežima. Ono što je takođe potrebno reći, s njima nećete doći tako lako u poziciju da razgovarate, jer njih su dvojica toliko prazne duše da nećete imati priliku da to uradite. Iako se deklarativno zalažu za određene stvari, oni vrlo dobro znaju koliko je (ne)moguće da to sprovedu, i pored svega, imaju mozak da shvate koliko je njihova politika bespredmetna. Zbog toga ih možete kritikovati jedino monologom, jer u bilo kojem drugom susretu, lako ćete ih pobijediti, pa vam oni neće ni dati šansu za to. Oni su dotle došli da u Bosni i Hercegovini i svaka najmanje utjecajna skupina ljudi diskutuje o tome jesu li za ili protiv ukidanja ili otcjepljenja. Svako o tome mora imati stav, kao da je to jedino važno pitanje za budućnost naše zemlje. Opasnost dolazi kada je nasuprot vas Vojislav Šešelj, genije koji svjesno pravi zabludu među ljudima.
Pristalice ovakvih političara, ali i svih ostalih desničarskih organizacija, takođe imaju jednu zajedničku osobinu. Svi su uglavnom polupismeni i neobrazovani. To je takođe jedan od razloga zašto i na prvi pogled pametan čovjek neće glasati, niti razmišljati o glasu za ovakve opcije. U doba kad je internet zavladao svijetom, lako je doći do komunikacije sa svim mogućim profilima ljudi, pa i ovim koji ne vide dalje od svog monitora. Kada s njima uđete u komunikaciju, izaći ćete sigurno poraženi, jer nema teorije da ih ubijedite u suprotno.
Zbog toga s njima treba njihovim sredstvima; silom i malograđanštinom, jer drugačije ne ide. Kako reče Dietrich Bonhoeffer na stranicama Peščanika, s glupošću se teško boriti i glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo protestvovati, možemo ga ako treba silom spriječiti, ali protiv gluposti smo bespomoćni. I kada pobijedimo zlo, ostaje nam glupost. Zlo pomiješano s glupošću daje najgori efekat, ali po Bonhoefferu, daje prostor za borbu, dok glupost kad je sama ne daje, i tad jedino možemo felerično reagovati i na kraju puknuti od bijesa.
Svi ovi razlozi su više nego dovoljni da se neko zapita kakvoj političkoj opciji treba pripadati. Problemi nastaju kada shvatite da je ljevica skoro u svakoj državi podijeljena, što zbog pluralnosti mišljenja, što zbog lažne ljevice koja je ubačena kao element razdora. Čovjek je političko biće, to je davno rečeno, ali i dalje postoje ljudi koji su više ili manje politički nastrojeni. Ovi koje politika «ne interesuje» uglavnom će odabrati svoju naciju i običaje kao opciju, ne razmišljajući da im to isto nudi i druga opcija, koja nije nacionalistički nastrojena, ali da im i pored toga, nudi i neke druge vrijednosti. Te vrijednosti ljudi nisu spremni prihvatiti, posebno ako se radi o uvođenju različitosti u društvo ili prihvatanju drugog i drugačijeg. Nacionalistička «našost» će još dugo ostati jedna od društvenih boljki, jer upravo postoje ljudi koje «politika ne zanima», ali na izborima odlučuju i glasaju «za svoje». Zbog toga demokratija nije idealan sistem za svako društvo na svijetu, jer pomoću nje, jednostavno se dođe do zaključka da će često dva glupa pobijediti jednog pametnog. Kada jedan pametan nađe rješenje kako da to zaobiđe, možda i budemo imali pravedniju okolinu i društvo.