Priča o balkanskoj genezi značenja patriotizma, naročito onaj dio koji patriotizam tumači kao „ljubav prema rodu“, vratila me je, načas, ponovo u Bosnu i Hercegovinu u vrijeme poslije, kako smo ih tada u medijima krstili, „prvih slobodnih, demokratskih i višestranačkih izbora“ 1990. godine. Patriotizam shvaćen kao „ljubav prema rodu“ učinio je tada da na tim izborima pobijede etnički pokreti preobraženi u političke partije i, s mandatom te pobjede, zemlju uvedu u skoro četverogodišnji „rodovski“ rat.
Već 1991. godine, par mjeseci poslije izbora, ljudi su počeli da se, spontano, svrstavaju u nacionalne torove, tražeći pod čadorom roda svoga sigurnost i zaštitu od nadolazećeg (uvijek tuđeg) nacionalizma. Takvo svrstavanje značilo je i prihvatanje pravila koja važe u toru ili oboru: tamo ne samo da je dozvoljeno nego je upravo poželjno vršiti nuždu na svakom slobodnom mjestu. Govna smrde, ali zrače toplotu. Vlastiti smrad pri tome služi kao zaštitni omotač oko nacionalnog tora, a pod nacionalnim plastom svježa govna održavaju pozitivnu temperaturu i čuvaju stado od zime.
Kako ne podnosim smrad, a svakog krda se grozim, ostao sam izvan obora. U takvoj Republici Bosni i Hercegovini odnosno Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini (već mnogo prije Daytona Bosna se entitetski bila podijelila!) više nije bilo mjesta za pojedinca: vlast su preuzeli oni koji su, izabrani od svoga roda vladali u ime tog roda. Kao pojedinac odbačen od stada, morao sam da napustim buduću klanicu. Sve što se poslije desilo, referendum o nezavisnosti pa plebiscit o zajedništvu, bilo je nastavak priprema za rat koji je bio proglašen upravo na tim „prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini“ 1990. godine. Dvadeset godina poslije, počinju pripreme za nove izbore, jedne u nizu nakon okončanja ratne klanice. Stranke na vlasti dijele mrvice iz entitetskih budžeta onima za koje vjeruju da ih još mogu kupiti, a opozicionari pokušavaju da putem dva-tri elektronska i nekoliko internet medija koji nisu pod kontrolom ili u službi vlasti, ubijede birače da ne glasaju za lopove, pljačkaše i droboljube, vjerujući pri tome da je narodno pamćenje dovoljno kratko pa da ne pamti kako su sadašnji opozicionari otišli s pozicije vlasti s etiketom ogrezlih u nepotizam i korupciju.
Odmah nakon prvih višestranačkih izbora napisao sam, u banjolučkom „Glasu“, komentar o tome da smo glasali, ali da pravog izbora nismo imali. Posmatrajući pripreme za izbore u BiH s udaljenosti od 1500 kilometara i vremenskim razmakom od dvije decenije, uvjeren sam da birači u BiH još uvijek nemaju izbora. Razlog je isti kao pred prve višestranačke izbore: Bosna i Hercegovina nije država bosansko-hercegovačkog naroda, već zemlja u kojoj žive zavađena plemena koja, zahvaljujući državnom modelu skrpljenom na osnovu nametnutih kompromisa plemenskih poglavica, na izborima biraju predstavnike roda (etnosa), a ne naroda (demosa). Kako ovi rodovski predstavnici ne pripadaju narodu Bosne i Hercegovine, a najčešće ga i ne priznaju, to je njihova uloga u institucijama države Bosne i Hercegovine po pravilu destruktivna. To što ne rade ni za dobro vlastitih rodovskih zajednica oličenih u entitetu (RS) odnosno kantonima (FBiH) objašnjeno je Johnsonovom definicijom patriotizma koju citira Ivanković u naprijed pomenutoj kolumni kao „posljednje utočište hulje“.
Demos je još Aristotel definisao kao podanike (narod) jedne države i ova definicija naroda u savremenoj Evropi vrijedi i danas. Preneseno na Bosnu i Hercegovinu njen narod predstavljaju svi njeni građani koji imaju bosansko-hercegovačko državljanstvo odnosno njen pasoš (putovnicu).
Etnos savremeni antropolozi definišu kao pripadništvo određenoj socijalnoj grupi čiji članovi imaju zajedničke rasne, vjerske i/ili jezičke osobine i određenu teritoriju smatraju svojom. Norveški antropolog Frederik Barth (Ethnic Groups and Boundaries, 1969) definiše etnos kao kategorijalno određenje koje pojedinca klasifikuje u smislu njegovog najopštijeg, baznog identiteta.
Pripadništvo demosu (narodu) jedne države određeno je zakonima te države i nema veze sa etničkom pripadnošću pojedinca. Hipotetički gledano, državljanstvo Bosne i Hercegovine može da dobije i neki (etnički) Englez ako zadovoljava uslove o sticanju državljanstva propisane zakonom Bosne i Hercegovine.
Za razliku od demosa, kojeg određuju vanjski faktori, etnos se određuje iznutra, od strane članova etničke zajednice. Da bi neko bio pripadnik jedne etničke grupe mora da ispunjava dva uslova: da se sam osjeća pripadnikom grupe i da ga članovi te etničke zajednice prihvate kao člana grupe.
Bosna i Hercegovina je kao savremena evropska država ustanovljena tek mirovnim ugovorom u Daytonu 1995. godine. To je čitava dva vijeka poslije francuske i vijek i po nakon evropskih buržoaskih revolucija koje su porodile savremene evropske države. Poslije toga trebalo je da prođu najmanje četiri generacije da bi se državljani Njemačke osjećali Nijemcima ili Talijani Italijanima. Bosni i Hercegovini je takođe potrebno vrijeme da etnosi izgrade zajednički demos, odnosno da se svi Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini osjećaju Bosno-Hercegovljanima. Da bi se to ikad postiglo, potrebno je načiniti prvi korak, potrebno je da politički predstavnici tih etničkih zajednica imaju viziju buduće zajedničke države. Bosna i Hercegovina još nema vizionara. Umjesto njih na rodovskim tronovima sjede droboljubi koji vlastitom rodu krv sisaju na slamku, čvrsto opredijeljeni da doživotno ostanu u toj parazitskoj ulozi. To je pravi razlog zašto se Dodik Daytona drži kao pijan plota, a ni ostali rodovski predstavnici ga se ne odriču.
Zato je prvi uslov da Bosna i Hercegovina dobije demokratsku vlast to da se etnosi oslobode straha jedni od drugih. Političke snage koje danas rade na oslobađanju od straha obavljaju vizionarski posao. Tek slobodni ljudi mogu ponovo da budu individue, ličnosti koje će izaći iz rodovskih obora i osloboditi se straha od tuđeg stada i vlastitih čobana. Oslobođeni ljudi će birati političke predstavnike koji su spremni na kompromise u cilju zajedničkog napretka i stvarnog, a ne deklarativnog zalaganja za jednu, poštenu i transparentnu, državnu zajednicu.
Narod Bosne i Hercegovine može da nastane samo od slobodnih građana, od onih koji ne pristaju da budu utjerivani u torove, od onih koji nemaju problem sa osudom zločina zato što su ga počinili pripadnici „njihovog stada“, od onih koji ne trguju brojevima rodovskih žrtava. Da li će se to ikad desiti? Ja vjerujem da hoće. U protivnom, ova zajednica etno-plemena je osuđena na dugoročno stanje hibernacije gdje je kretanje moguće jedino u mjestu i s pogledom unazad.