U Laktašima živi Perica Repajić star 50 godina , po zanimanju je trgovac , i to dobar, sve dok je ovakva država.
U Banjaluci živi Edi Haneš,star 59 godina, po zanimanju je profesor, direktor je Poljoprivredne škole, uz to je i trgovac , i to loš , takođe sve dok je ovakva država.
Pitate se kakve veze sa njima dvojicom može imati narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske ?
Evo o čemu se radi.
Još 10. jula 2012. godine postavio sam poslaničko pitanje:
„Ko su fizička i pravna lica koja su sa Poljoprivrednom školom u Banjaluci izvršila zamjenu zemljišta , pod kojim uslovima je zamjena izvršena i tražim kopije ugovora Poljoprivredne škole s tim fizičkim i pravnim licima“?!
Odgovor sam dobio početkom decembra i to samo djelimično, ali ipak dovoljno da se potvrdi sve ono što sam ranije tvrdio, da su Republika Srpska i grad Banjaluka ostali bez više stotina dunuma atraktivnog gradskog građevinskog zamljišta, zbog djelovanja ili nedjelovanja moćnika na vlasti u RS i Banjaluci ,čime je grupa ljudi došla u priliku da zgrne desetine miliona KM na nevjerovatnim špekulacijama.
Ova dvojica su realizovali ugovore o zamjeni zemljišta pod savršenim uslovima u korist pojedinca, a na štetu države.
Priča zaslužuje pažnju, jer je školski primjer organizovane prevare u kojoj su glavni akteri samo marionete, a iza njih su sigurno moćnici iz institucionalnog vrha Republike Srpske i grada Banjaluke.
Nije nepoznanica da Poljoprivredna škola u Banjaluci raspolaže stotinama hektara zemljišta koje je godinama korišteno za potrebe obrazovanja srednjoškolaca. Zbog naglog širenje i izgradnje Banjaluke zemljište ove srednje škole u Lazarevu (Budžaku) odjednom je postalo atraktivno za građevinsku izgradnju i postalo je predmet interesovanja mnogih špekulanata.
I posao je krenuo.
Školski odbor Poljoprivredne škole u Banjaluci donosi odluke (jedna od njih je donesena 19.07.2011.godine) kojima se izričito daje direktoru pravo da „provede postupak i zaključi ugovor o adekvatnoj zamjeni zemljišta“, kako bi Poljoprivredna škola „obavljala djelatnost poljoprivredne proizvodnje koja je ujedno i obrazovno vaspitna djelatnost“, zbog toga što je Grad Banjaluka zemljište ove škole proglasila „gradskim građevinskim zemljištem“. U istoj odluci se naglašava da se „zemljište Poljoprivredne škole ne može otuđiti putem prodaje“.
Time su formalno ispunjena dva osnovna uslova za prevaru:
prvi- da se zemljište ne smije prodavati,
i drugi – da je direktor ovlašten da zaključi ugovor o adekvatnoj zamjeni zemljišta .
Navedenu odluku potpisao je Predsjednik školskog odbora Goran Mišić.
I usledili su ugovori sa odabranom klijentelom.
Najupečatljiviji je primjer dva ugovora sa Pericom Repajićem iz Laktaša, čiji je nadimak Pero Dukat.
Osoba koja je povezala Repajića sa Edijem Hanešom, direktorom Poljoprivredne škole, zove se Budimir Stanković iz Laktaša. Vlasnik je, između ostalog, i restorana „Kej“ u kojem je Predsjednik RS čest gost, što ne treba da čudi, jer njihovo prijateljstvo i počinje iz srednjoškolskih dana kada su zajedno pohađali upravo srednju Poljoprivrednu školu, u kojoj je tada Edi Haneš bio profesor fizičkog vaspitanja.
Repajić je prije realizacije zamjene zemljišta pokupovao seosko zemljište u selima kod Banjaluke i Laktaša, Trnu, Ivanjskoj i Bakincima.Kada je to zemljište uknjižio u vlasništvo, uslijedila je zamjena tog seoskog zemljišta za gradsko u Lazarevu(Budžaku). Sačinjeni su sljedeći ugovori kod notara Milenka Delića iz Banjaluke i Dragojle Aleksić iz Prijedora.
Po prethodnom ugovoru ispada da je Repajić kupio zemlju u Trnu i Ivanjskoj po nevjerovatno visokim cijenama od prosječno 48.230 KM za 1 dunum, iako je, u vrijeme sklapanja ugovora, stvarna cijena jednog dunuma zemlje u ovim seoskim područjima bila maksimalno 8.000 KM za dunum.
Istovremeno, ispada da je cijena 1 dunuma zemlje na navedenoj lokaciji u Lazarevu(Budžaku) iznosila 100.080 KM, iako je stvarna tržišna cijena gradskog građevinskog zemljišta, u to vrijeme, na navedenoj lokaciji iznosila 220.000 KM za dunum.
Iz ugovora je potpuno jasno da je princip ovog štetnog posla po državu zasnovan na precjenjivanju vrijednosti zemlje na selu, uz istovremeno potcjenjivanje vrijednosti gradskog zemljišta u Lazarevu (Budžaku).Tako je dunum zemlje u gradu mijenjan za 2,07 dunuma na selu, prema odredbama ovog štetnog ugovora, iako je stvarni, tržišno utemeljeni odnos, trebao biti dunum u gradu za 27,5 dunuma u selu.
Po prethodnom ugovoru ispada da je Repajić kupio zemlju u Ivanjskoj i Bakincima po nevjerovatno visokim cijenama od prosječno 17.360 KM za dunum, iako je u vrijeme sklapanja ugovora stvarna cijena jednog dunuma zemlje u ovim seoskim područjima bila maksimalno 8.000 KM za dunum.
Istovremeno, ispada da je cijena dunuma zemlje na navedenoj lokaciji u Lazarevu(Budžaku) iznosila 66.490 KM, iako je stvarna tržišna cijena gradskog građevinskog zemljišta, u to vrijeme, na navedenoj lokaciji iznosila 220.000 KM za dunum.
Iz ugovora je potpuno jasno da je princip ovog štetnog posla po državu zasnovan na precjenjivanju vrijednosti zemlje na selu, uz istovremeno potcjenjivanje vrijednosti gradskog zemljišta u Lazarevu (Budžaku).Tako je 1 dunum zemlje u gradu mijenjan za 3,83 dunuma na selu, prema odredbama ovog štetnog ugovora, iako je stvarni tržišno utemeljeni odnos trebao biti 1 dunum u gradu za 27,5 dunuma u selu.
Dakle, Repajić je po prethodna dva ugovora dao 424 dunuma zemlje u selu za 137 dunuma gradskog građevinskog zemljišta u Banjaluci. Ubrzo iza toga uslijedila je prodaja dijela ovog zemljišta u Banjaluci, ali sada po stvarnim tržišnim cijenama. Prije toga , Repajić je uspio da za kratko vrijeme uknjiži ovo gradsko građevinsko zemljište u vlasništvo 1/1 u katastarskim i gruntovnim knjigama u Banjaluci.
Ono što Repajić nije predvidio je sudski spor kojeg je pokrenula Administrativna služba grada Banjaluke, osporavajući pravo Poljoprivredne škole da dio zemljišta prometuje, jer je na tom zemljištu Poljoprivredna škola imala pravo raspolaganja, a vlasničko pravo nad ovim zemljištem je pripadalo Srezu Banjalučkom u vrijeme dodjele na korištenje. Dakle, Grad Banjaluka smatra da se predmetne parcele nisu mogle uknjižiti u vlasništvo Poljoprivredne škole, a time ova srednjoškolska ustanova nije imala pravo ni da ih zamjeni sa Repajićem.
Ipak, Repajić je dio zemljišta u Lazarevu (Budžaku) prodao kupcima koji su uredno i masno platili ove parcele, a onda se suočili sa činjenicom da na tom zemljištu ništa ne mogu graditi, jer su parcele u sudskom sporu.Time ih je Repajić, zajedno sa Hanešom, doveo u probleme da sada ne znaju šta da rade, jer su se, ni krivi ni dužni, našli u sudskom sporu, iako im je Repajić tvrdio da je sve čisto i legalno. Cijela režimska mašinerija upregnuta je u nastojanje da se ova nepredviđena pravna zavrzlama rasplete, a ovu nepotrebnu zbrku izazvala je Milanka Zec zaposlena u gradskoj upravi ,koja je samoinicijativno, bez odobrenja šefova pokrenula ovaj spor kod suda.
Repajić je napravio kupoprodajne ugovore sa kupcima „Oktan promet“ iz Bjeljine kod notara Milenka Delića u Banjaluci i „Bingo“ kod notara Senada Kovačevića u Tuzli.Ovi kupci pojma nisu imali da je zemljište koje su kupili, prethodno sumnjivo i špekulativno došlo u vlasništvo Repajića.Repajić je imao ispravne izvode iz gruntovnice i katastra o vlasništvu nad zemljištem koje im je prodao, a kupci su, naravno, vjerovali u katastarske i gruntovne izvode, ne znajući da je Pero Dukat do takvih isprava došao zahvaljujući podršci režimskih moćnika.
Iz prethodnih ugovora potpuno je jasno zbog čega je došlo do zamjene zemljišta sa Poljoprivrenom školom, kao i što je jasno da Haneš i Repajić predstavljaju marionete koje su samo ponijele odgovornost za ovaj štetan posao po državu, a pravu korist ostvarili su oni koji su ih podržavali i omogućili im da završe ovakve poslove zamjene zemljišta.
Kada bi se i povjerovalo da je zamjena seskog zemljišta za gradsko izvedena po objektivnim cijenama, i pod takvim okolnostima Repajić je na ova dva ugovora ostvario razliku u cijeni od gotovo 5 miliona KM, što predstavlja čistu zaradu.
Osim sa Repajićem, u još dva ugovora Haneš je izvršio zamjenu ukupno 137 dunuma gradskog građevinskog zemljišta za ukupno 424 dunuma seoskog zemljišta.Osim ovih ugovora, Haneš je napravio još 4 slična ugovora. Prema ugovorima koji su mi dostupni, vrednovano stvarnim cijenama, vidi se razmjera koristi koju će preprodajom ostvariti Repajić i njegovi zaštitnici.
Kada se izvrši revalorizacija stvarne cijene po kojoj je Repajić kupio seosko zemljište tek tada se vidi prava zarada ostvarena prodajom kupcima.
Iz svega prethodnog je potpuno jasno da su ovim transferima zamjene zemljišta nanesene ogromne štete javnim sredstvima Republike Srpske. Omogućeno je grupici ljudi da ostvare enormne zarade na razlikama u cijenama zemljišta. Umjesto da ove pare završe u budžetima Republike Srpske i Grada Banjaluke, završiće u džepovima režimskih moćnika.
I na kraju, mogu samo reći da su ovi podaci najbolja ilustracija u kakvom društvu živimo. Epilog ovakvog evidentnog zlodjela protiv Republike Srpske neće biti moguć sve dok režim ne bude srušen.Ovo je samo jedan mali prilog velikoj slagalici mahinacija sa gradskim građevinskim zemljištem u Banjaluci. Sličnih zamjena zemljišta, što u režiji gradske uprave u Banjaluci, što u režiji republičkih vlasti, bilo je na desetine, a možda i stotine. Priča oko gradskog građevinskog zemljišta kojim raspolaže Poljoprivredna škola još nije završena. Režim uveliko radi da i zadnji dunum špekulativno završi u vlasništvu sličnih mešetara kao što je Perica Repajić.
Do skora je u igri bio ugovor o poslovno tehničkoj saradnji Poljoprivredne škole sa Beogradskom kompanijom „Delta holding“ Miroslava Miškovića, po kojem je škola trebala biti dislocirana u seosko područje, a lokacija na kojoj se nalazi škola sa preostalim zemljištem da pređe u vlasništvo Miškovića, ali je to propalo .
Sada je isti aranžman ponuđen nekim Izraelcima i Rusima.Teško je vjerovati da Edi Haneš ima kapacitet za ovakve aranžmane i nije teško pogoditi ko to jedini može.
Kada se tome doda da stotinama hektara gradskog građevinskog zemljišta raspolaže i Zemljoradnička zadruga Agropromet (na desnoj strani Karađorđeve ulice na Laušu) koje je odavno na meti režimskih oligarha, nema dileme, špekulacije gradskim građevinskim zemljištem će se nastaviti poslije ponovnog sjedanja novog-starog režimskog poslušnika u fotelju prvog čovjeka Banjaluke.
Zbog ovakvih poslova režim se grčevito borio da Banjalukom vlada i naredne četiri godine.
I izborio se!
Preuzeto sa bloga Slobodana Vaskovića