„Osmansko carstvo“, „Nacije i države u jugoistočnoj Evropi“
, „Balkanski ratovi“ i „Drugi svjetski
rat“ četiri su teme na ovim prostorima koje su bile i ostale predmet političke manipulacije. Iz tog razloga je upravo
ove teme Centar za razvoj demokratije i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi uvrstio
u „istorijske čitanke“ koje su od aprila dostupne online na
www.jointhistory.net na devet jezika i mogu se preuzeti besplatno.
Razlog jednog ovakvog projekta je činjenica da jugoslavenska
istoriografija, gledano u cjelini, nije prevazišla pozitivistički pristup
istraživanju naše prošlosti. Zbog takvog pristupa učenici su u školama učili iz
knjiga političkih i drugih elita, što je stvaralo jednu negativnu istorijsku
svijest, jer su se učenici poistovjećivali sa svojim nacionalnim elitama i pri
tome stvarali svijest o velikoj važnosti svoje nacije.
Takva praksa se naročito nastavila nakon okrutnog rata u
regionu, a najveću cijenu platili su upravo njegovi stanovnici.
Zbog toga su „istorijske čitanke“ toliko bitne i važne, kaže
za BUKU Dževdet Tuzlić, koordinatora za BIH, jer nude jedan sasvim nov,
multiperspektivan način sagledavanja prošlosti Balkana. Čitanke, pojašnjava,
nisu imale pretenzije da budu redovno udžbeničko štivo u školama, već
alternativa redovnim nastavnim procesima i mogućnost đacima da na bazi još
jednog viđenja istorije ovih prostora nalaze vlastite pristupe i mogućnost
kritičkog sagledavanje. U njihovom sastavljanju učestvovao je tim iz 11 zemalja
regiona, prvobitno su štampane na engleskom i grčkom, a onda i na srpskom,
bosanskom, makedonskom, hrvatskom, crnogorskom i nekim drugim jezicima. Čak su
i Japanci štampali prevod ovih Čitanki, jer su vidjeli kvalitet koji do tada
nije bio poznat u sagledavanju tema koje Čitanke obrađuju.
Tako je u knjizi
„Osmansko Carstvo“, priča nam Tuzlić, po prvi put učenicima srednjih škola
pružen jedan objektivan pristup istoriji ovog velikog carstva, koje je na ovim
prostorima ostavilo neizbrisive tragove. „Historija Osmanskog Carstva je veoma
često bila historijska tema koju su neodgovorni historičari i političari
bjesomučno zlorabili i kod svojih sljedbenika stvarali animozitete prema drugim
narodima“, ističe Tuzlić, dok je knjiga „Nacije i države u jugoistočnoj Evropi“
prilika da se progovori o temi aktualnoj
i danas, koja je nažalost, najčešće i bila predmet manipulacije i izazivanja
netrpeljivosti među narodima jugoistočne Evrope.
Treća knjiga „Balkanski ratovi“ tematizovala je surovu
ratnu predigru velikim ratovima XX stoljeća, dok je „Drugi svjetski rat“
pomogao da se progovori o istorijskim
procesima velikih ratova XX vijeka koji nisu bili dovršeni, te je ova
problematika najprisutnija u našoj i regionalnoj javnosti. To se prije svega,
pojašnjava naš sagovornik, odnosi na proces razgraničenja u ovom regionu, a
upravo je ovaj dio istorije XX stoljeća, mladima regiona slabo poznat.
„Zbog svega navedenog, interes nastavnika je bio veliki.
Organizirani su brojni seminari po gradovima BiH i regiona. Na desetine
nastavnika postali su vlasnici kompleta knjiga, biblioteke škola iz kojih su
nastavnici dolazili, također. Podršku projektu pružila su i mnoga ministarstva
obrazovanja. A online izdanje, već od
2008. godine, postalo je plaforma za pristup svima drugima. I korišteno je sa
mnogo strana u značajnom broju“, naglašava Tuzlić.
Ujedno podsjeća da je
komisija za nastavu istorije pri Centru za demokraciju i pomirenje u
jugoistočnoj Evropi počela rad na zajedničkom projektu za nastavu istorije
1999. godine, jer se došlo do zaključka da je neophodno napraviti zbornik koji
bi regionalnu istoriju jugoistočne Evrope posmatrao, ne izolovano, već kao dio
evropske i svjetske iistorije.
A neslaganja oko tumačenja političke istorije regiona bila
su glavni razlog tome.
„Svi napori, svi seminari, progovorili su o tome kako su
razlike u pristupu i tumačenjima historičara ogromne. Za sada, čini se, i
nepremostive. No, kako čitanke daju
brojne historijske podatke, pretpostavka je da će mladi, koristeći brojne
pristupe na Web stranicama, biti u prilici pronaći različita tumačenja
političkih događanja i opredijeliti se za ona objektivna. Metodologija čitanki
je koncipirana tako da mlade ispirira na kritičko sagledavanje prošlosti“,
zaključuje Tuzlić.
Na pitanje koliko je uopšte realno za očekivati da države
bivše Jugoslavije postignu neku vrstu konsenzusa o ključnim istorijskim
događajima, kaže da će kod država to ići teško i biće to definitivno dugotrajan
proces. Napominje da je dosadašnje iskustvo sa čitankama pokazalo da se
kritičko tkivo krije među brojnim nastavnicima koji to mogu predočiti učenicima.
A taj proces je veoma važan, jer će
komparativnom metodom pomoći da đaci stvaraju kritičku svijest i da
stvari pomjere naprijed.
Interes za četiri pomenuta perioda je uzrokovao
osmišljavanje projekta koji je obradio, kroz komparativnu analizu, udžbenike u
Rumuniji, Bugarskoj, BiH, na Kipru, Albaniji, Srbiji… i period hladnog rata,
odnosno period od 1944. godine do 90-tih 20. stoljeća. I novi udžbenici su osmišljeni kao alternativno nastavno štivo, kao i prethodna četiri koji su prošli
težak put do prihvatanja u obrazovnoj zajednici i ministarstvima obrazovanja u
regionu, ali su, na kraju, doživjeli najveća priznanja i prihvatanje, što je
prepoznala i Evropska unija koja je postala glavnom potporom ovakvih
nastojanja.
„U želji da se uradi uravnotežena slika, traženi su
historijski dokumenti iz 11 zemalja, ne obazirući se na „doprinos“ koji je ova
ili ona zemlja dala historiji ovoga regiona i izbjegavajući svaki vrijednosni
sud. Udžbenici ukazuju, ne samo na
negativne, nego i na pozitivne aspekte historijskog iskustva: na prijateljstva,
solidarnost, zabavu i humanost u ratnim vremenima. Kao plod dugotrajnih rasprava i sporova, oni
su i prijatno iznenađenje – pokazali su da historičari u svom poslu mogu
prevazići granice. Trenutno na Balkanu postoji kritična masa nastavnika
historije koji su spremni promijeniti svoj način rada, jer nema sumnje u to da
se nastava historije u svim balkanskim zemljama trenutno nalazi u krizi.
Historijske čitanke su baš zato dragocjeno štivo onim nastavnicima kojima su za
takvu promjenu potrebna nova sredstva i nove smjernice“, zaključuje Tuzlić.
O istorijskim čitankama i njihovoj važnosti z Buku je
govorio i Florijan Biber, profesor
Univerziteta u Gracu.
Kaže nam da ih je i sam koristio za nastavu istorije na
univerzitetskom nivou, jer pružaju bogate primarne izvore, a ujedno prikazuju
višestruke perspektive i perspektive odozdo prema gore.
Ističe da je, nažalost, još uvijek malo prostora za
korišćenje istorijskih čitanki, jer većina elita ne voli takvu perspektivu koja je
složenija i manje nacionalistička. Umesto toga, podvlači, svjedočimo rastućoj manipulaciji istorijom,
uključujući političke elite iz 1990-ih. Stoga je, zaključuje, teško da se ove čitanke koriste onoliko široko koliko zaslužuju. Ali ono što je jako važno jeste da
su čitanke dostupne nastavnicima, da ih oni mogu koristiti i ujedno otvoriti
kritičku perspektivu kada dođe trenutak da neka od vlada otvori diskusiju o
ključnim istorijskim događajima na ovim prostorima.
Na kraju smo profesora Bibera pitali zašto je prošlost tako
važna, zašto je neophodno da je znamo i da se suočimo sa njom: „ To je od
suštinskog značaja, jer je način na koji se prošlost uči u školama i putem
masovnih medija na Balkanu veoma nacionalistički i „naturalizuje“ naciju. Uzmimo za primjer knjigu ‘Istorija Republike Srpske’. Ova istorija seže vijekovima unazad, iako RS
postoji tek 30 godina. Time se projektuje sadašnjost u prošlost i predstavlja
istoriju Srba u Bosni i Hercegovini, što je takođe problematično, jer sugeriše
da je nacionalni identitet normalan čak i prije nekoliko vjekova kada se u
stvari vrlo malo ljudi osjećalo Srbima ili pripadnicima drugih naroda. Dakle, takvi nacionalistički pogledi
iskrivljuju istoriju. To je problematično, jer pomaže da se opravdaju savremeni
politički projekti i iskrivljuju i ispisuju druge istorije, istovremeno
ignoriše različitost, istorijska novina nacionalizma i polaže se pravo na
teritoriju i događaje od strane nacija. Kako ova manipulacija uključuje nedavnu
prošlost, ona je i problematična, jer umanjuje broj žrtava i manipuliše
utvrđenim istorijskim činjenicama. Društvo koje je izgrađeno na lažima i iskrivljenim pogledima je podložnije političkoj manipulaciji. Potrebno je ispraviti ono što je pogrešno i pokazati učenicima i javnosti da istorija nisu samo “veliki muškarci”, političari i vojnici, jer se tako zapravo ignorišu žene i obični ljudi, a priče običnih, normalnih ljudi u turbulentnim vremenima su mnogo kompleksnije i one često nisu u skladu sa zvaničnim narativima i istorijama.”
Zvezdana Kovač, bivša izvršna direktorka CDRSEE ističe da ove knjige nemaju rok trajanja i ujedno podsjeća da su iste bile centralni dio programa Centra za
demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi (CDRSEE), regionalne i uticajne NVO sa sjedištem u Solunu
koja je nastojala da neguje demokratska, pluralistička i miroljubiva društva u
jugoistočnoj Evropi: “Zajedničke knjige istorije predstavljale su novu eru
preispitivanja istorije, nagomilanih predrasuda i nedostatka empatije i
razumjevanja. Kao rezultat ponovnog javnog objavljivanja ovih knjiga, nadam se da
će ministarstva pokazati interesovanje i preporučiti njihovu upotrebu u
školama“.
Na
inicijativu Evropskog fonda za Balkan (EFB), kroz podršku kreiranju i
održavanju nove veb stranice, čitanke su ponovo dostupne javnosti.
„EFB prepoznaje da su
ove knjige važno sredstvo ne samo za nastavu istorije, već i za otvaranje
kulture dijaloga i različitih načina razmišljanja. Zajedničke knjige istorije
mogu biti izlaz iz pretežno jednodimenzionalnog obrazovnog sistema u regionu
jugoistočne Evrope i imaju potencijal da podstaknu razmjenu o različitim
perspektivama i iskustvima“ – Aleksandra Tomanić, izvršna direktorka Evropskog
fonda za Balkan.