Povodom 12.avgusta, Međunarodnog dana mladih, Pokret mladih za Banjaluku organizuje manifestaciju „NAŠ DAN – NAŠ GLAS“ čiji je cilj podizanje svijesti građana o problemima i poboljšanju položaja omladine. Tokom akcije će predati Štafetu mladosti drugu Miloradu Dodiku, koja simbolizuje njihovo poštovanje i ljubav prema tekovinama Predsjednika svih predsjednika. Umjesto masovnih omladinskih štafetnih trčanja po unaprijed utvrđenim maršutama, štafetu će, od Picinog parka do Bakinaca, na krilima sreće nositi i uručiti mladi Špirko, golub širokog osmjeha, sa željama za dug život i dobro zdravlje.
Dragi naš druže Mile,
Nadamo se da ste dobro i da ćete, u ovoj složenoj situaciji, naći slobodnog vremena i posvetiti malo pažnje našem dobrom Špirki, koji, za razliku od onog Vašeg, politički nedefinisanog Špirke, ne zauzima nikakvu političku funkciju, nije ničiji i nije na prodaju. On je, kao i mi, urbani hipohondar, zabrinut za porodicu i prijatelje, osjetljiv za Stari hrast, ljut zbog birokratske osionosti, nesrećan zbog onih koji bi Banjaluku po svojoj mjeri, a ne sebe prema mjeri Banjaluke. Želimo da kao „otorinooftamolozi“ tj. oni koji imaju uho, nos i oko da čuju, osjete i vide, sačuvamo, ono malo preostalog, dobrog gradskog duha.
Ako smijemo na Ti, smatramo da si nas zajebao kada smo, umjesto ozbiljne socijaldemokratske partije građanske orijentacije, dobili političko – tajkunsku i anti – intelektualnu buržoaziju zamaskiranu u fensi kravatama. Za osam godina pošlo Ti je za rukom, ne samo da izvrneš dušu partiji, nego i da od nje otuđiš značajan broj građana koji su je svojevremeno smatrali svojim pravim i jedinim mogućim izborom.
Čini se da Ti, i dalje, ništa od toga ne razumiješ, krivce tražiš u svima drugima, samo nikako da ih potražiš u samome sebi i onima oko sebe. Od samog početka bilo je nešto neobećavajuće u tvom liku i djelu. Godinama si, raznoraznim protivustavnim i nedemokratskim potezima „uspješno“ sjedio na više stolica, kao neprikosnoveni Lider svoje stranke i neprikosnoveni Premijer i Predsjednik. Izveo si nekoliko neuvjerljivih transformacija i egzibionističkih dosjetki koje Ti nikako ne služe na čast. Svašta si izjavljivao i uskakao sebi u usta, pokazujući da si konzervativan političar ograničenog obrazovanja i intelektualnog dometa, težak na osmjehu, loš u javnoj komunikaciji, često djeluješ osorno, neotesano, cinično i neprijatno.
Iako si na vlast došao i na vlasti se održavaš zahvaljujući najvulgarnijem populizmu, sve više pokazuješ znake otvorenog prezira prema širokim narodnim masama. Sada je sasvim jasno da si Ti pravi zaštitnik korumpirane i nesposobne elite, čovjek u čijem kabinetu se donose sve bitne odluke i u kojem se kriju manje – više nekompetentni i lažljivi partijski kadrovi i njihove manje – više promašene oduke i inicijative. Poput „božije čestice“, letiš i zujiš, čas si ovamo, čas onamo, a u stvari te nigdje nema.
„Picin park“ i tvoj miljenik, ekzamplar pomahnitale beznačajnosti, su samo jedan od pokazatelja dubine sunovrata, posrnuća i svakodnevnih pokvarenjačkih marifetluka. Novopečeni neimar je na „pašnjaku prve klase“ u samom centru Banjaluke zamislio kompleks tugaljive kič – arhitekture, više ne preže ni od čega i nema nikakvih kočnica. Sebe doživljava kao modernog „bizmismena“, hoće da nad svim popuje, uvijek čačka nos i češka stražnjicu, jedna noga u opanku, a druga u italijanskoj cipeli.
Nema on ni regularne škole, ni pameti, samo sirovu lukavost, neumjerenost i kičeraj. I dalje misli da sa parama može sve, ali nije baš raspoložen da priča kako je to bogatstvo stekao. Razmetljivo se hvališe svojim mentorom i svojim kumom, a Ti, totalno dezorijenisano, cviliš da se protiv njega, onako čestitog, vodi nezapamćena haranga i da je povrijeđena njegova ličnost, djelo i čast, sve ono čime se, po definiciji, ne ističe previše. Znamo mi da „kum nije dugme…da tek tako otpadne ili se izgubi“, ali koliko taman i hladan može biti mrak u glavi tvoga kuma da uopšte pomisli da je Banjaluka njegov ratni plijen. Koliko tačno ljudska gnjida mora biti da gazi i uništava dostojanstvo i uspomene običnih građana , koliko bezosjećajan i zao da ga ni otvoreno srce malog djeteta ne zaustavlja u njegovom zločinačkom i rušilačkom pohodu.
Ljudi se pitaju gdje će biti dno i da li je ovo sada dno. Nažalost, osim nepisanim zakonima kumovskog pluralizma prisustvujemo, kao zamorci, jedinstvenom političkom eksperimentu u kojem se, po već ustaljenom obrascu „ti meni – ja tebi“, raznorazni Vidovići, Risovići, Stankovići, Jankovići, Radišići, Čubići, Čičići, Dušanići, Antonići…uz tvoju saglasnost organizuju kao plemenska društva, sa jednim jedinim ciljem – kako se materijalno uzdići?
Ko su i šta su, šta su radili, kako su se obogatili, kako su magacioneri, šoferi i polukvalifikovani radnici postali gazde, političari, bogataši, tajkuni…Sve što se događa liči na cirkus i u svakoj civilizovanoj državi bi reagovali nadležni organi. Druže Mile, obećavao si da neće biti zaštićenih i privilegovanih, da se sa spornih privatizacija mora skinuti oznaka tajnosti, pravda zadovoljiti i narodu jasno staviti do znanja ko su ljudi koji su ovu zemlju opljačkali. Opet si nas živopisno zajebao i izveo predstavu za nas, ali ne i zbog nas.
Ti si, druže Mile, sebe i svoje, već obezbjedio i namirio – „da se djeca ne pate ili, ne daj bože, drogiraju“. Na vrijeme si skužio da u poljoprivredi nema hljeba, pa, na vrat, na nos, bježi u politiku. Kao djeca smo se radovali kada smo, putem tvoje omiljene televizije, čuli da si bio prvak Lijevča i okoline u traktorisanju, da si jednostavan čovjek iz naroda, koji se ne libi fizičkog rada. Ali, zahvaljujući spletu tužnih okolnosti, neće Mile traktorče, hoće Mile motorče, avionče… hoće Mile stanove, Dedinje, Kipar, Frušku goru, Bakince…pa šta košta, nek košta.
A mi samo želimo da živimo u normalnoj državi, ljudski i dostojanstveno, ne možemo neprestano da čekamo, a ne zna se šta. Narod je zbunjen, uočava se apatija i rezigniranost, sve su ravnodušniji, mirno posmatraju vucibatine koje kradu, pa otimačina postaje sve beskrupuloznija. Naše društvo nalikuje javnoj
kući, a najveći problem su Tvoji politički makroi, koji su se namnožili i od ove države napravili ništavilo.
Ni Tvoj omiljeni slikar Sava „Šimunović“ ne bi mogao naslikati sliku tog života bez svijesti, nade i volje. Ljudi su otupili, jer ne razumiju šta se događa, osjećaju samo posljedice, niko ne shvata o čemu se radi. S kojim pravom Ti te divne ljude otvorenog srca, inteligentne skupine mladih, bezazlenu i razigranu djecu nazivaš „ološem“, „izmanipulisanima“, „ulicom“, samo zato što su protiv Tvoje štetočinske kumovske politike i što se iskreno i, prije svega, miroljubivo bore za neku bolju Banjaluku.
Bilo bi veoma lijepo kada bi nam, sa svojih mnogobrojnih putovanja, prestao dovoditi raznorazne grabljivce i lešinare, kao npr. Emir bega Kamengradskog. On je sigurno veliki i priznati režiser, odličan muzičar, ali je poznat i kao veliki manipulator i financijski desperados. Nije nama potreban njegov Dom, mi smo, i ovako i onako, spremni za vješanje. Genijalni i, u poli – kulturnoj i nepismenoj SNSD – ovoj Banjaluci, nepriznati Kolja Mićević nam danas iz Pariza poručuje:
„Sred očajničkog živimo stanja, postajuć tuplji i od panja, nada je svakim danom manja, a Šija koju zli Štrik ganja, saznaće teret sveg tog Sranja.“
Pozdravljamo Te tradicionalnim, drugarskim pozdravom:
„Druže Mile, zdrav nam budi, to je želja mladih ljudi!“
Pokret mladih za Banjaluku
PS
Molimo Te, zabrani svojim letećim policajcima – specijalcima i presretačima da postavljaju zamke i gađaju iz praćke omladinca Špirku na njegovom humanom putu od tužnog i politički uprljanog Picinog parka do čistih i veselih Bakinaca.
Ilustracija: Branko Vukojević