Iz njenih prodornih plavih očiju ne isijavaju tuga, gorčina ili očaj i ne može se naslutiti bol i patnja kroz koju godinama prolazi.
Tek natpis “Tik, tak; tik, tak” isprintan na crnoj majici koju nosi preko jakne naslućuje da Imela Kašibović vodi teške životne borbe.
Ovaj put bori se za sve oboljele od karcinoma, sve nas koji ćemo možda oboljeti, i sve vas koji biste mogli oboljeti.
Godinama, baš kao i njena majka koja je često grli puštajući pokoju suzu, vodi borbu protiv karcinoma, ali i borbu protiv sistema.
“Koji nas tretira kao teret”, često kaže Imela.
Već osam godina je onkološka pacijentica, i po drugi put vodi životnu bitku koju je njena sestra prije nekoliko godina izgubila.
Posljednih pola godine na svakih 28 dana mora da prima hormonalnu terapiju, injekciju i tablete.
“Unazad četiri mjeseca ja tu terapiju dobijam samo polovično, jer tableta nema. Sad sam prije tri dana primila injekciju. Kad sam pitala za tablete, rekli su mi: nema, ako možete, kupite”, priča Imela o dijelu problema s kojima se suočavaju onkološke pacijentice.
S majkom se zbog većih prava pacijenata preselila u Sarajevo prije nekoliko godina, pa žive kao podstanarke. Tablete koje koštaju 73 marke su joj previsok trošak, ali kaže da ipak ima i onih kojima je teže.
“Mi imamo žena čija terapija iznosi od 500 KM pa do 6,7 hiljada maraka”, kaže Imela za Buku.
Zbog ovog i niza drugih problema s kojima se suočavaju onkološke pacijentice članice Udruženja “Renesansa” okupile su se ispred Narodnog pozorišta Sarajevo šaljući poruku vlastima da je na putu njihovog izliječenja na satu odavno “pet do 12.”
Svake sedmice umre jedna članica “Renesanse”
Facebook stranica Udruženja “Renesansa” u posljednje vrijeme izgleda kao posljednja stranica novina. Na njima čitulje i oproštaji od članica koje su preminule.
“Mi ne uspijevamo da oplačemo jednu članicu, a već sljedeću izgubimo. Ko nije u ovoj priči, ne može da shvati očaj kroz koji mi prolazimo. I ovo je stvarno krajnja situacija”, kaže Enida Glušac predsjednica “Renesanse”.
Prvi problem jeste nepostojanje registra oboljelih ni na nivou Federacije BiH ni na nivou države.
“Tako da mi tačan broj ne možemo znati, ni koliko imamo oboljelih, ni koliko je onih izliječenih, ni koliko je onih koji su, nažalost, izgubili bitku. Ja mogu pričati samo o ženama koje ja lično poznajem, a njih je jako mnogo.”
Njihov zahtjev je pronalazak sistemskog rješenja u oba entiteta, bolest ne poznaje kantone, gradove ili entitete, a vlasti poznaju načine kako otežati borbe pacijenata.
“Naš zdravstveni sistem je u totalnom kolapsu. Problemi se nižu jedan za drugim i otvaraju se novi problemi, jer sad imamo informacije da se na naše tržište uvoze nekomparabilni biološki lijekovi koji nisu odobreni u Evropskoj uniji, nisu odobreni u Sjedinjenim Američkim Državama, biće propisan po jedan lot na tenderu za odabir lijekova. Šta to znači? To znači da će na svakom tenderu prolaziti najjeftiniji lijek”, upozorava Glušac.
Za pacijente će to značiti nekonzistentnu terapiju jer postoji mogućnost da svaki put prilikom odlaska po terapiju dobiju drugi lijek.
“Ako mu je svaki put propisan drugi lijek, ko će pratiti kako to uopšte utiče na liječenje, kako taj lijek utiče na njegovo zdravstveno stanje? To je nemoguće dalje pratiti. Prema tome, nama se problemi samo nižu”, upozorava Glušac.
Zahvalna je vlastima u Kantonu Sarajevo koje su pronašle načine za ukidanje listi čekanja i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu. Tako je bosanskohercegovačka stvarnost postala da je vijest što neko radi svoj posao.
No, u ostalim kantonima i na nivou entiteta te brige za pacijente nema.
“Mi nećemo stati dok i jedan pacijent bude na listama čekanja u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine. Mi se borimo za sve pacijente podjednako.”
Stari lijekovi, novi problemi
Osim liste čekanja, problem je i nerevidirana lista lijekova. Dok se u svijetu farmacije razvijaju novi, pametni i učinkovitiji lijekovi u Bosni i Hercegovini se daju terapije koje su u mnogim državama prevaziđene ili se smatraju manje učinkovitim.
U situacijama kada pacijentice imaju pravo na refundaciju, pod uslovom da je to lijek sa liste, moraju imati novac da bi ga kupile. Bolest ne čeka, a apoteke ne daju “na veresiju”.
“Nikome se ne refundira u roku 10, 15 dana, već za tri, četiri mjeseca. Dakle pacijentice moraju da se zaduže, da posude novac da bi mogle kontinuirano svoju terapiju primati dok se njima ne refundira”, upozorava Imela.
Pacijentice moraju imati novac i za vitamine, dodatke prehrani, svim prozivodima za jačanje imuniteta.
“To je, faktički borba sa vjetrenjačama.”
Imela upozorava da godinama nedostaje i citostatika, a sve smatra posljedicom nemara države.
“Mi liste čekanja zovemo liste smrti.”
Na jednoj takvoj listi bila je i njena sestra. Predugo je čekala da dobije lijek, a metastaze na kostima nisu.
“Kada je njen lijek odobren on već više nije imao svog efekta, i moja Amila je umrla. Ja ne kažem da bi bila živa, ali bi bar dobila šansu. Ona bi imala šansu da se liječi, ovako je nije imala. Nije imala ništa.”
Čekajući svoje pravo na lijekove, liječenje i kvalitetno zdravstvo pacijentice se snalaze na razne načine. Pokreću humanitarne akcije ili rasprodaju imovinu.
“Skoro nam je članica prodala kuću da bi se liječila, da bi imala novac za tu terapiju koju neće da plati država.”
Jedan odtransparenata sa današnjeg skupa je “Dok ste vi na državnoj sisi – mi ostajemo bez naših sisa”, upućen bh. političarima, ali do njih problemi kao da ne dolaze. Možda jer će, ako sutra i sami obole, liječenje nastaviti van granica Bosne i Hercegovine koja je mnogima samo poslodavac, a ne obaveza i zadatak da u njoj nešto promijene.
Opravdanje uvijek traže u nedostatku novca, ali njega nikada ne nedostaje kada kupuju nove automobile, nove iPhone uređaje, raspisuju tendere za kumove, daju grantove prijateljima i kumovima.
Sve to prolazi uz prećutnu saglasnost građana kojih danas nije bilo ni 100 na skupu koji se tiče budućnosti, ali i životnog vijeka svih nas.
Tako smo postali kovači vlastite nesreće.