Lijek ne smije
biti luksuz. To godinama nikako da shvate vlasti Federacije koje hiljadama
oboljelih ne obezbijeđuju besplatne lijekove, pa ih oni moraju plaćati
hiljadama maraka.
Amela Kašibović,
sedam godina vodila je bitku s karcinomom dojke. Prvi put se izliječila, ali
2020. karcinom se pojavio na drugoj dojci. Metastaza na kostima zahtijevala je lijek
Ribocikib. Da bi lijek dobila besplatno morala je provesti tri mjeseca na listi
čekanja. Predugo, preminula je 27. marta 2023.
„Lijek
Ribocikib je čekala tri
mjeseca, do tada je pila tablete za
bolove i bila u najvećim mukama, jer
nije mogla ni da hoda od bolova.
Moje mišljenje, da je odmah počela sa
lijekom, kada su otkrivene metastaze, ona bi bila još s nama“, priča za Buku Amelina sestra Imela.
Da Zavod
zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH ima dovoljno novca za
lijekove, vjeruje, njena sestra bi i danas bila živa.
„Čekajući lijek, bolest je napredovala… a
mi smo bile nemoćne (mama i ja također bolujemo od karcinoma dojke) jer, pored svega, nismo bile u mogućnosti izdvajati svaki mjesec po 4500KM da sestri produžim život“, dodaje Imela.
Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i
reosiguranja FbiH za
Buku kažu kako ovaj
problem traje godina, a svake godine broj oboljelih se povećava za čak 30%.
„Trenutno se na listama
čekanja za lijekove koji se finansiraju sredstvima Fonda solidarnosti nalazi 1023 pacijenta i
to za: citostatike 800
pacijenta, multiplu sklerozu
191 pacijent, hepatitis C 28
pacijenta i Chronovu bolest 4
pacijenta“, rekla je za Buku
direktorica Zavoda Vlatka Martinčević.
U okviru citostatika najveći broj pacijenata se odnosi na karcinom dojke i to
455 pacijenta, ostala onkološka oboljenja 261 pacijent, hematološka oboljenja 66 pacijenata i melanom 18
pacijenata.
„Vezano za zdravstvene usluge
lista čekanja je evidentirana samo na programu kardiologije i kardiohirurgije
gdje je evidenirano 748 pacijenata na listi čekanja“, kaže Martinčević.
Enida Glušac, predsjednica Udruženja osoba oboljelih i
liječenih od tumora dojke “Renesansa” kaže da nedostatak lijekova u slučaju najteže oboljelih pacijenata
koji su u ovom slučaju u pitanju ne samo da otežava liječenje već dovodi do
smrti pacijenata.
„ Jer već smo
imali slučajeve da su pacijentice umrle na listama čekanja. A i one koje dobiju lijek ali ga ne
dobiju na vrijeme liječenje je znatno teže jer je bolest uznapredovala i
organizam više ne reaguje na lijek onako kakav bi bio odgovor da je lijek
primijenjen pri uspostavljanju dijagnoze“, kaže Glušac za Buku.
Pacijentice tako
čekaju ili da sa liste čekanja naprave korak bliže lijeku ili da umru. Lijek je
moguće kupiti i komercijalno, ali malo je onih koji sebi mogu priuštiti tu
terapiju.
„To su
skupi lijekovi, koštaju preko šest hiljada
maraka i rijetko ko može
izdvojiti toliku sumu da bi ih kupio jer se radi o mjesečnoj terapiji a ne postoji mogućnost refindiranja
novca od strane fonda za kupovinu ovih lijekova“, dodaje Glušac.
Na listi čekanja je
i veliki broj oboljelih čija je bolest uznapredovala i nalaze se u metastazi.
Nebriga vlasti i okretanje glave odgovornih zabrinjava i one koji se sa bolešću
uspješno bore.
Eldina Zolj-Balenović, oboljela od karcinoma dojke smatra da je lista za čekanje poput
liste za odstrel.
„Svi mi
koji se liječimo od karcinoma strepimo od liste za odstrel (liste čekanja). To
je lista na kojoj se nađu bolesnici kojima još samo taj lijek može produžiti
život. Nema alternativa. To je jedini lijek. Jedino je to život, sve ostalo
(drugi lijek, čekanje) je smrt. Na njoj ko se nađe u našoj zemlji, odlično zna
kako će završiti. Prestrašno je svakoga mjeseca se opraštati od drugarica koje
nisu dočekale da se pomjere sa nekog 30.,40.,100 mjesta na listi čekanja.
Slušati ih i gledati kako hropte, guše se, kako u njima karcinom napada dio po
dio tijela, bore se za dah, ne spavaju, trpe nenormalne bolove, a znaju da tamo
negdje ima lijek, ali ga ne mogu primiti. Kod nas je između života i smrti
lista za čekanje, lista za odstrel“,
rekla je Zolj-Balenović za Buku.
Dok se čeka da
vlasti reaguju oboljeli se snalaze na razne načine. Nažalost, mnogi lijek
dobiju tek kad neko ko ga je dobio prekasno premine.
„Već dugi
niz godina se stvara dug Vlade FBiH prema fondu i često se desava da porodica
umrle osobe ostatak lijekova proslijedi nekome ko je na listi čekanja“, priča Glušac poražavajuću istinu.
Predsjedavajuća
Parlamenta FBiH: Zahtjevi oboljelih su opravdani
Dok oboljeli
umiru, vlast ne radi ništa. Ili bar ništa vidljivo. Pokušali smo doći do izjave
resornog ministra i premijera Federacije, ali odgovor do zaključenja teksta
nismo dobili. S adrese predsjedavajuće Predstavničkog doma Federalnog
parlamenta stigao je odgovor.
“Kao predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta
FBiH održala sam sastanak s predstavnicima organizacija civilnog društva
koje okupljaju korisnike usluga Fonda solidarnosti FBiH. Njihova
očekivanja su da predstojećim rebalansom budžeta Fond bude popunjen sredstvima
koja su propisana zakonom. Ne samo u okviru zakona, već i sa čisto
ljudske tačke gledišta njihovi zahtjevi su opravdani. Međutim, treba naglasiti
da je od 2002. godine, kad je Fond formiran, samo jednom bio popunjen u skladu
sa zakonskim propisima i to na početku njegovog postojanja. Već 20 godina
to nije slučaj. Nema sumnje da tu praksu treba mijenjati i da ću se u tom
pravcu zalagati. Raduje me ono što su na sastanku rekli, a to je da su naišli
na razumijevanje kod ministra zdravstva FBiH te da je sastanak koji su imali s
gospodinom ministrom bio obećavajući. U svojim razgovorima s predstavnicima
izvršne vlasti zalagat ću se da pred zastupnike u Parlamentu dođe rebalans
kojim će biti uvećana sredstva za oboljele, a nadam se da će u Budžetu
sljedeće godine njihove potrebe biti u potpunosti zadovoljene.
No, rebalans Budžeta još nije došao u Parlament. Nadam se i
želim da se to desi što skorije. U tom smislu želim naglasiti da je upravo Klub
Naše stranke predložio amandman kojim se traži popunjavanje Fonda u obimu
koji bi bio veći nego prethodnih godina“, rekla je za
Buku predsjedavajuća PDPFBiH Mirjana Marinković Lepić.
Samo u ovoj godini
vlasti na svim nivoima pronašli su način da potroše 18,5 miliona maraka na nove
automobile. Jer, za njih ništa nije skupo, a ljudski je život kroz prizmu
izvršne i zakonodavne vlasti bezvrijedan i može čekati.